Gledali smo: 127 sati

Galerija fotografija

Ne znam sjeća li se tko dokudrame 'U divljini' Sean Penna koja se bavila nesretnom sudbinom Chrissa McCandlessa kojeg je mladalačka samouvjerenost odvukla u divljinu Aljaske gdje je život skončao na nimalo ugodan način. Premladi Criss prvo je ostao gladan jer se divljač povukla pod stiskom zime a potom se i otrovao ubravši pogrešne bobice. Promrznut, izglađen i otrovan umro je potpuno sam na svega tridesetak kilometara od civilizacije. Zašto spominjem taj film kada je u pitanju potpuno drugačiji motiv priče? U prvom redu forma je ista a potom i srž. Korijen obje priče je mladenačka glupost i želja da budeš drugačiji od okoline, napose samopouzdanost i samoljublje vođeno ignoriranjem okoline.

McCandless vs. Ralston

Baš poput McCandlessa, koncentriran isključivo na svoj cilj Aron Ralston pun je samopouzdanja i poleta koji će ga na kraju dovesti do gubitka ruke. No bitna razlika između Pennovog filma i ovog Danny Boylea je što potonji ne upada u tipične zamke filmske patetike i svom glavnom liku, kojeg igra James Franco, zadržava dostojanstvenost kroz momente fantastično dočarane samokritičnosti.  Upravo ta distinkcija '127 sati' nad filmom 'U divljini', ta samokritičnost i izbjegavanje samosažaljevanja je izdigla ovaj film na pediestal  kandidata za film godine. Dok ćete se u prvi mah diviti Cristopheru McCandlessu u njegovoj avanturističkoj potrazi za srećom, pred kraj priče ćete već uviđati  glupost koju je i on sam spoznao i priznao u svom dnevniku (citat: Sreća je stvarna samo kada se dijeli). 

Ovdje je pak slučaj obrnut. Aronov poriv za odlaskom u divljine nije potraga za srećom, već ispunjavanje onoga što ga već čini sretnim – ekstremni sportovi. Prvo što ćete pomisliti o Aronu Ralstonu je 'vid' budale' u što se uvalio, no kasnije ćete ostati zadivljeni njegovom glađu i snagom za životom. Nema filozofskog pristupa zbivanjima, sve je onako prosto logički postavljeno a takvi su i njegovi postupci. Prvo što će, kada uvidi da je u nezavidnoj situaciji, Aron napraviti je pregledati kakve su mu mogućnosti i s čime si sve može pomoći.

James Franco

To je glumac kojeg pamtite po svakoj novoj ulozi kojom oduševi, svaka njegova izvedba donosi neki drugi lik na neki drugačiji način. Premda spada u mlađu generaciju glumaca, spreman je i vrijedan velikih nagrada a neke od njih je već odnio. Vrhunac njegove izvedbe u ovoj ulozi ćete i sami prepoznati kada u momentu lucidnosti vodi auto-analitički sarkastični intervju sa samim sobom u kojem je on Aron Ralston, voditelj programa i zaintrigirani slušatelj-pozivatelj.

Danny Boyle

Redatelj koji je samo još jedan dokaz da su europski redatelji daleko bolji od onih prekooceanskih. Dovoljno je spomenuti da je već 'Trainspotting' jedan od 250 filmova svih vremena po mišljenju svjetske struke i publike kao i Oscarima okićen 'Milijunaš s ulice'.

Boyle ograničenost ambijenta bijegom u um glavnog lika pretvara u prednost i u film unosi prošle i imaginarne događaje čime publici dočarava Aronovo aktualno fizičko i psihičko stanje. U dočaravanju skučenosti i klaustrofobičnosti situacije Boyle koristi sve moguće opcije kamere, tako se ne libi niti dočaravanja događaja kroz leće malog digitalnog handycama i fotoaparata i pritom koristi čak dva kamermana od kojih je jedan njegov prokušani suradnik u dva ranija filma 'Milijunaš s ulice' i '28 dana poslije'.

Rupa, kamen, žeđ i osama – a Zemlja se i dalje okreće

Zvučna kulisa je iskorištena maksimalno i u najmanju ruku genijalno. Npr. Boyle novi dan, novi početak Aronove samotnjačke agonije prati zvukovima prometnih izvješća na radijskim postajama čime pokazuje da život oko njega ide dalje a upravo u tom trenutku dok se vi opušteno vozite na posao, razmišljate kako biste mogli negdje izbjeći prometne gužve netko, negdje u divljini, u nekom otuđenom zapećku ove naše planete proživljava dramatične trenutke opstanka za goli život.

Zapravo kada se sve zbroji i oduzme, ono po čemu je ovaj film najrazvikaniji je samo jedan mali kotačić u cijelom filmu. Aronovo oslobađanje iz kamenog škripca zapravo je samo povod da se snimi dobar film i premda su momenti 'rezbarenja' ruke užasavajući i tjeraju vas da stisnete čeljust pri pogledu na prizor, oni su najmanji razlog da pogledate ovaj toliko bogat film čija je radnja smještena u kamenoj zabiti Canyon Landa u Sjedinjenim Državama.
Danny Boyle nije izgubio svoju redateljsku težinu i očito je da ga lovorike nisu razmazile i ulijenile, dapače ovim skoro filmom pokazuje koliko malo je zapravo dovoljno za maksimalno. Premda je imao katastrofalnih filmova, možda je upravo to recept njegove kvalitete. Možda je odlika dobrog redatelja musaka dobrih i loših filmova, naslagivanje raznolikog iskustva.

recenzija Mladen Šagovac James Franco 127 hours 127 sati into the wild u divljini