Zagreb Film Festival: Putovanje na sedmi kontinent

Kako sam iz istog filma naučila da je svakodnevica ponekad smrtonosna, ali i da je život lijep...

Zarobljena poslom dok više instance pokušavaju vratiti mladost u wellnessima i inim "institucijama ljepote", svakodnevna filmska putovanja nekako pokušavam uskladiti sa svojim željama i mogućnostima - iliti, slobodnim vremenom. Budući da radim preblizu samog centra ovotjednog filmskog događanja, put me za vrijeme posla ponekad, nenamjerno ili namjerno, nanese tamo gdje ne bi trebao pa čeznutljivo bacam poglede na ulaz u kino dvoranu ili ljude koji šeću s ulaznicama za neku od jutarnjih ili poslijepodnevnih projekcija. Ali pokušavajući vješto manevrirati s tim slobodnim vremenom i ponuđenim projekcijama, neću ni ja ostati kratkih rukava što se tiče filmskog užitka. No ponedjeljak je bio takav dan da sam u stolicu kina sjela samo jedanput, i to pomalo duže nego što sam poželjela.

Zagrebački plesni centar je ponovno "dom" programa Moj prvi film, a ove godine imamo priliku gledati prva filmska ostvarenja, odnosno debije austrijskih redatelja. Ponedjeljak je bio rezerviran za film Sedmi kontinent intrigantnog i tmurnog Michaela Hanekea. Plesni centar se sasvim lijepo popunio ljudima koje je zanimalo kako je to Haneke započeo svoju redateljsku karijeru (i to tek u 47. godini života!). I kako to već biva u ovom programu, kao uvod u film služi pojava Nenada Polimca, selektora programa, i njegovih nekoliko rečenica o onome što nas uskoro očekuje na platnu. Naoko možda nepoznata austrijska filmska priča zapravo krije mnoga poznata imena, poput Fritza Langa, Billyja Wildera, Romy Schneider, Arnolda Schwarzeneggera i Christopha Waltza, koja su uslijed vremena u kojem su živjeli, ili drugih okolnosti, uglavnom prebjegli u neku drugu državu, nerijetko u SAD. No austrijska je kinematografija itekako živa, što dokazuju i brojne nagrade kojima je okrunjena (među njima i Oscar za najbolji strani film). Ono što ju svakako karakterizira, a Hanekeov je film to itekako potvrdio, jest njezina turobnost.

O austrijskoj kinematografiji danas se naveliko razglaba, a skovana je i zgodna etiketa: pišući o tjednu austrijskog filma u newyorškom Lincoln centru, američki kritičar Dennis Lim napisao je da je Austrija svjetska prijestolnica fenomena „feel bad cinema“. Uistinu, ako je išta karakteristično za novi austrijski film, to su teme koje pobuđuju tjeskobu, no kada su u pitanju iznimno intrigantna ostvarenja, filmski doživljaj može biti itekako poticajan.

- izjavio je Nenad Polimac.

Filmsku radnju nose prepoznatljivi hanekeovski likovi: stereotipni buržujski bračni par Anna i Georg, najčešći par njegovih filmova (samo sa sitnim varijacijama imena).  S neobičnim kutovima snimanja, dugim kadrovima i naglim rezovima scena Haneke nas vodi kroz Anninu i Georgeovu svakodnevicu. Film je podijeljen u tri dijela koji, iako su smješteni u različite godina njihova života, nisu puno drugačiji jedan od drugog - događaji i dani se samo ponavljaju s minijaturnim izmjenama (na večeru ne dolazi brat nego šef, kći Eva na fizičke načine manifestira svoju osamljenost - ako ne glumi da je slijepa, onda glumi da ju koža strašno svrbi...). Ukratko, sve je stalno isto i čini se da će tako ostati.

Sedmi kontinent, promjena koja je ovoj obitelji promjena - je li to Australija koja se u filmu predstavlja kao zemlja u kojoj je život lagodan ili je to za njih neko drugo mjesto?

Zanimljivo je da je Sedmi kontinent dio Hanekeove ledenjačke trilogije u kojoj se redatelj "bavi procesom postpunog emocionalnog zaleđivanja Austrije" - Anna i Georg, ali isto tako i Eva, kamenih lica šetaju filmom, bez pretjeranih iskazivanja osjećaja. Jedini put kada Anna to i čini skrivena je od očiju javnosti u unutrašnjosti automobila koji prolazi kroz bučnu autopraonicu. Šuštanje vode u autopraonici kojim počinje film istovjetno je šuštanju kraja programa na televizoru koji ostaje upaljen nakon što si ova tročlana obitelj na završetku filma zajedno oduzme život - buka je jedini prostor u kojem se uspijevaju izraziti.

Budući da je odlazak na Hanekeov film bio moja ideja i budući da sam svom društvu obećala piće ako ne bude zadovoljavajući, naposljetku sam morala odriješiti kesu. Ocjena mu baš i nije bila prolazna, ovaj se put nožem umjesto napetosti mogla rezati uznemirenost, koju smo riješili šalama na račun nesretnog para, pitajući se "Zašto, pobogu, nisu vikendom navečer negdje izašli?!". Tako da smo zaključili da nam je njihova depresija samo pokazala kako nama, a, eto, i nije loše. I nazdravili za nas.

festival zff zagreb film festival katarina starčević Moj prvi film Michael Haneke sedmi kontinent