Stevan Filipović: redatelj koji je rekao NE šovinizmu

Jedan od kontroverznijih naslova ovogodišnjeg Festivala tolerancije - 7. Festivala židovskog filma dolazi iz Srbije i nije novitet. Snimljen 2010. godine vrlo brzo je stekao status kultnog filma, čak i prije prve projekcije nakon čega je u samo desetak dana skupio više od 20 tisuća gledatelja. 'Šišanje' Stevana Filipovića kroz lik Novice pokazuje koliko je malo dovoljno da mlada osoba krene stazom bezrazložne mržnje i netolerancije. Svojim drugim dugometražnim filmom Filipović bez zadrške gazi kroz blato mržnje koja je u regiji praktički institucionalizirana i otvoreno prostire kritiku društvu u kojem živi.

Zagrebačka je publika ovo seciranje pozadine subkulture mržnje već imala prilike pogledati, a nova prilika je u Art-kinu Grič 21. svibnja.

Šišanje (2010)Skinningredatelj: Stevan Filipovićuloge: Nikola Rakočević, Viktor Savić, Bojana NovakovicViše informacija o filmu »

Prije nego se "uhvatimo" šireg konteksta 'Šišanja' interesantan trenutak u filmu je Mirkov pokušaj da izravno urazumi Novicu. Novica ovdje Mirka otvoreno proziva zbog prezimena Filipović propitkujući njegovo porijeklo. Teško je odoljeti pitanju jeste li osobno proživjeli situaciju da vas netko proziva zbog "pogrešnog" prezimena? Ima li to izravnu vezu sa stvarnim pričama iz kojih ste napravili ovaj film? Naravno, ako ste tako nešto doživjeli.

Zanimljivo pitanje, zapravo vrlo mi je drago da ste ga postavili, jer je meni to jako važan i emotivan trenutak u filmu. Imam jednog prijatelja iz djetinjstva koji je u jednoj fazi života baš zaglavio u taj četničko-nacionalistički glib, ali su se sva naša prepucavanja uvijek svodila na neke verbalne zajebancije i prozivke. Ova scena je nastala tako što sam pokušao zamisliti kako bi izgledalo kad bismo se zaista ozbiljno posvađali, što kažu no holds barred, pokušao sam zamisliti dokle bi to išlo i koja bi se ''argumentacija'' koristila. Jako sam zadovoljan kako je scena ispala, mislim da vrlo plastično pokazuje sav idiotizam i izopačenu ''logiku'' lokalnih etno-nacionalizama. Osim toga, ne mogu reći da sam ikad imao neke neprijatnosti zbog prezimena, koje je poprilično često i u Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Iako je širi kontekst i glavni fokus filma huliganizam, rasna netrpeljivost te političko sponzorstvo/manipulacija koje stoji u pozadini toga, jedna od premisa je potraga pojedinca za identitetom, odnosno manjak identiteta. Ovo je nerijetka pojava među redateljima Novog vala u Srbiji. Vaša kolegica Miloš se također bavi društvenim zapostavljanjem izgradnje identiteta mladih ljudi. Je li to poruka generacije izgubljenog identiteta?

Svaka generacija, uvjeren sam, ima neku vrstu problema sa identitetom. Ovdje je više pitanje kako mainstream utiče na formiranje mladih generacija u tom nacionalističkom, ili preciznije, klero-fašističkom ključu. Konkretno, u Srbiji je poslije ubojstva premijera Đinđića, na vlast došao Vojislav Koštunica, čovjek izrazito konzervativnih stavova, i na velika vrata ponovo uveo etnički nacionalizam kao dominantni diskurs, uz zdušnu ispomoć medija, Crkve, Akademije znanosti, i ostalih ‘’državotvornih’’ institucija.

‘’Šišanje’’ je priča o generaciji koja je odrastala u takvoj sredini, kojoj su kao heroji nametani ratni zločinci, i koja je, logično, u ogromnoj mjeri determinirana takvim sistemom vrijednosti. S druge strane, baš kad je riječ o potrazi za identitetom, jasno je da ne završe baš svi kao Novica, i zato smo htjeli da balansiramo priču o utjecanju sredine vrlo jasnom porukom o osobnoj odgovornosti. Novica je mladić koji nekoliko puta a u filmu svjesno izabere put za koji zna da je loš, koji ugrožava druge ljude, pa i njega samog, i na kraju snosi posljedice svojih odluka. Mislim da je osobna odgovornost tema koja se veoma olako preskače kad se govori o mladim ljudima.

Koliko su ljudi u regiji spremni i dovoljno otvoreni čuti poruke 'Šišanja'? Koliko su ljudi uopće spremni na ideološki otvoreno društvo u kojem je ideologija tek sredstvo iznošenja mišljenja a ne oružje u rukama nekog Hadži-Tankosića?

Uvijek je manjina ta koja se opire autoritarnom načinu mišljenja i prepoznaje populističku demagogiju. Mislim da je još puno posla ostalo da bi se Balkan oporavio od posljedica izbora koje su pravili građani Srbije kad su glasali za Miloševića, ali mislim da se (polako) ide u nekom dobrom pravcu. To je težak i nezahvalan posao, govoriti ljudima istinu, i malo političara to ovdje radi. Srećom, nije sve na političarima.

Ponosan sam na to da je u Srbiji, tokom najstrašnijih perioda njene nedavne povijesti, postojalo nekoliko veoma hrabrih ljudi, najčešće iz nevladinih organizacija, koji su sve vreme javno govorili protiv politike rata, zločina, nacionalizma i mržnje. Takvi ljudi su napadani, i danas su napadani, kao izdajnici, strani plaćenici, komunisti… Rijetko tko je njihov rad shvatio kao najviši oblik patriotizma.

Tu su i poneki lijepi primjeri iz medija, sjetite se samo kakvo je svjetlo u tami u Hrvatskoj bio Feral Tribune u vreme Tuđmana, ili šta je u Srbiji značio Insajder Brankice Stanković. Na kraju, tu smo i mi umjetnici, čiji je utjecaj ponekad jednak zrnu pijeska u pustinji. Ali, stara židovska poslovica kaže ‘’ako spasiš jednog čovjeka, spasio si cijeli svijet", i mislim da je to mjera koju moramo prihvatiti ako zaista želimo umjetnošću  nešto mijenjati.

Šišanje: Trailer

'Šišanje' je "vani" shvaćeno puno ozbiljnije nego kod nas. Kako tumačite tu nevoljkost domaćih upravljačkih garnitura da se suoče s ovakvim temama?

Dosta komična ilustracija točnosti ove teze - film dobio poziv da bude prikazan u Parlamentu Velike Britanije, kao i u Oksfordu, sa debatama poslije projekcija, pa smo željeli da nešto slično organizirati i u Skupštini Srbije, da naši poslanici ne bi ostali uskraćeni za priliku da besplatno pogledaju film. Od njih 250 se u kinu pojavilo 5, što je, nažalost, prava mjera zainteresiranosti političara za probleme kojima se film bavi. Malo bolje je bilo u Skupštini AP Vojvodine, dok su se u Londonu i Oksfordu tražila dodatna mjesta na projekcijama.

'Šišanjem' pa čak i svojim istupima otvoreno napadate nacionalizam. Osim prijetnji uoči premijere filma u Beogradu koje su znak da se prozvane skupine osjećaju ugroženima 'Šišanjem'. Je li kasnije bilo još prijetnji ili su s vremenom utišale?

Bilo je tu svega i svačega, od anonimnih prijetnjii poziva na ‘’linč redatelja’’ preko interneta, do direktnih dojava da huliganske grupe spremaju incident na premijeri, zbog čega smo i imali 60 policajaca kao osiguranje, i srećom je sve prošlo bez incidenata. Očigledno da je film dotakao nacionaliste u Srbiji, čim su reakcije bile tako burne. Ja sam, recimo uramio intervju sa svećenikom SPC koji je rekao: ‘’Redatelj je izrod, a film je sramota’’, kao i da filmom ‘dirigira glumac Živod". Inače, u pitanju je pop koji je lično učestvovao u razbijanju Gay Pride-a 2001. godine u Beogradu. Ta vrsta otvorenog i nekažnjivog širenja mržnje je postala zaštitni znak predstavnika vjerskih zajednica na Balkanu.

Kako su glumci reagirali na ideju i na scenarij? Je li postojala neka nedoumica vezana uz toliko otvoreni atak na nacionalizam?

Iako sam siguran da nemamo baš svi identične stavove kad je riječ o politici, važna stvar je što sam zaista imao konstantnu podršku producenta, kao i velikog djela autorske i glumačke ekipe. Bez tog timskog rada i svijesti da stvaramo nešto u šta iskreno vjerujemo, film nikad ne bi ni bio snimljen. Doduše, u toku priprema, neki glumci su odbijali uloge zbog neslaganja sa političkim aspektom filma, jedan mladić je čak odbio glumiti romskog dječaka (koga Novica ubije), jer se ‘bojao da ljudi posle ne bi pomislili da je Ciganin’, što je jedan od najodvratnijih rasističkih komentara koje sam čuo u dotadašnjoj karijeri.

Na 'Šišanje' su morali utjecali raniji naslovi iste tematike (Vjernik, Generacija X)...

Ponajviše American History X, koji je ostavio nevjerojatno jak utisak na mene. Bio sam još u gimnaziji kad sam gledao taj film, i točno se sjećam sale u kinu Balkan, koji više ne postoji, sjećam se sa kojim društvom sam išao pogledati film, sjećam se jezivog osjećaja koji sam imao kad Edward Norton natjera onog momka da zagrize ivičnjak. Film je katarzično djelovao na gomilu ljudi koje znam, i to mi je nekako bio prvi ‘’opipljivi’’ dokaz do koje mjere umjetnost može utjecati na mijenjanje ili formiranje vrijednosnih i političkih stavova kod gledatelja.

Od drugih uticaja, tu su filmovi Olivera Stonea, zatim Apt Pupil, La Haine, ID…

Novica je već na početku filma osoba izložena fašističkom utjecaju s obzirom da je u njegovoj sobi plakat filma 300 kojem je tematika priča o Spartancima koji su se suprotstavili, inače multikulturalnoj, Perziji. Dakle, priča žestoko nabijena nacionalističkim nabojem. Koliko je fašizam na ovaj način zastupljen u kinematografiji?

Neobično je da zapravo nema puno filmova koji su eksplicitno politički, a to je nešto što mene interesira. Nekako je postalo, posebno mlađim generacijama, razočaranim u velike priče i ideologije, odbojno da se bave politikom, što mislim da je velika greška - zapravo brkanje dnevne i partijske politike sa političkim mišljenjem u širem smislu. Mislim da je politički aspekt u svakom slučaju prisutan u bukvalno svakom filmu, čak i kad redatelj bježi od toga. I nedostatak komentara je nekakav komentar.

Jednom ste izjavili da želite snimiti film o Đinđiću, ali vaša prva i prava ljubav je filmska fantazija. Što donosi budućnost? Što će biti prije? Neki novi 'Šejtanov ratnik' ili srpski JFK?

Svakako su ta oba smjera, dakle film fantastike i politički tj. socijalno angažirani filmovi nešto što me podjednako zanima, i ne namjeravam se odreći  ni jedne od svojih ljubavi tako lako! :)

Sljedeći film koji radim sa Mirjanom Karanović je priča o ženi koja posle 30 godina braka otkriva da joj je muž ratni zločinac. Veoma jaka i potresna drama, bazirana na slučaju Škorpioni. S druge strane, tu je i Blue Treasure, dječji avanturistički film za koji su world design radili čarobnjaci iz WETA radionice sa Novog Zelanda, gdje je 2010. bila svjetska premijera Šišanja, na poziv petostrukog Oskarovca Sir Richarda Taylora (Lord od the Rings, Hobbit, King Kong, Narnia, Avatar, District 9…). Posle toga bih se skoncentrirao na film o Đinđiću, ako budem osigurao potrebne uvjete za rad na takvom projektu.

Stevan Filipović (Beograd, Srbija, 1981) diplomirao je filmsku i televizijsku montažu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Redatelj je i montažer nekoliko dokumentarnih, kratkih igranih filmova te reklamnih i glazbenih spotova. Autor je scenarija za oba svoja dugometražna igrana filma Šejtanov ratnik (2006) i Šišanje, koji je u Srbiji vidjelo preko dvjesto tisuća gledatelja.

festival intervju Mladen Šagovac festival židovskog filma jff razgovor jewish film festival sisanje festival tolerancije Stevan Filipović