Za Polimca radovi Marka Njegića su iznimno ukusan čušpajz

Ovih dana dosta pažnje brojnih filmofila izazvala je "FILMoteka", zbirka filmskih eseja i kritika popularnog filmskog kritičara i novinara Marka Njegića. Iskoristili smo dobru volju autora te ishodili dozvolu da objavimo predgovor koji je napisao jedan drugi znameniti hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac, a koji je u jednom trenutku Njegićev kritičarski opus čak nazvao čušpajzom.

Tolerantan kritičar, neopterećen estetskim pravilima

Čitatelja koji nije upoznat s načinom pisanja filmskog kritičara Marka Njegića očekuje poprilično iznenađenje već u prvom odjeljku knjige "FILMoteka” (Vedis, Zagreb), posvećenom hrvatskim filmovima. Većina mojih kolega - pa i ja sâm - na sličnom zadatku znatno smo suzdržaniji, stisnuti smo prostorom koji nam daju u medijima, opterećeni estetičkim pravilima koja smo si najčešće sami postavili, ponekad se čak stječe dojam da nam povjereni zadatak nije ni pretjerano drag i da ga odrađujemo svisoka.

No, Njegić u tom pogledu nema zadrške, strasno uranja u svoje gledateljske impresije i daje nevjerojatno precizan izvještaj susreta s pojedinim filmom, gotovo da poželite ponovno ga pogledati i provjeriti što je on u njemu vidio a vi niste. Također, vrlo je tolerantan kritičar, ne otpisuje tako lako djelce kojemu biste vi bez krzmanja udijelili "jedinicu" ili "dvojku", poštuje trud u njega uložen i pokušava zaintrigirati čitatelja koji ga nije namjeravao ni pogledati.

Njegov je opis filma plastičan, ne svodi se na prepričavanje sadržaja, gotovo da možete osjetiti puls određenih scena i požaliti što tako nešto vama nije uspjelo. Nije u pitanju pretjerana tolerantnost ili nekritičnost, ima on vrlo jasnu hijerarhiju o vrhuncima hrvatske kinematografije, po sudovima se uostalom ne razlikuje pretjerano od nas koji smo puno neskloniji maženju domaćih filmskih proizvoda, no bit će prije da se tu radi o predanosti poslu kakva je u nas nesvakidašnja.

Film je prvenstveno zabava, pa tek onda filozifija

Hrvatski film za njega ne postoji u zrakopraznom prostoru, često ga on dovodi u kontekst s europskim, pa i svjetskim filmskim ostvarenjima, ali nije zločest ni opterećen predrasudama: prema onome što je vidio u kinu krajnje je otvoren, ne prešućuje mane, zna što mu se sviđa i što cijeni te umije to artikulirati u svom tekstu. Ne filozofira i ne gnjavi, najveća je vrlina njegovih napisa što su konkretni i jezgroviti, a opet vrlo osobni, pa i poetični i uzbudljivi.

Dakako, već iz strukture njegove knjige jasno je da nije nikakav "lokalpatriot" koji precjenjuje sve što je ovdje snimljeno, tek je na primjeru nekoliko recentnih produkcijskih godina htio pokazati da ne zazire od filmskih proizvoda "made in Croatia" i da im daje dostojanstven tretman kakav su po njegovu mišljenju zaslužili. To što im je posvetio uvod neka je vrsta njegove usputne osobne iskaznice, "evo što ja mislim o onome što se u nas stvara, nije to umjetnost koja pomjera planine, ali nije ni slijepa ulica u koju je bolje ne ulaziti".

Ima još jedan razlog zašto se hrvatski film našao na početku - knjiga, naime, završava izborom njegovih kritika najzanimljivijih stranih ostvarenja koje je vidio u tom istom razdoblju. Iako je očito da autoru srce zakuca jače kada se spomenu John McTiernan ili James Cameron, prvaci hollywoodskog ambicioznog žanrovskog filma, nema spomena o tome da on njih postavlja u panteon, a zatim tek reda radi promatra što se još zbiva u svijetu filma.

Štošta njega zanima, kako hermetične art-egzibicije Nurija Bilgea Ceylana ("Bilo jednom u Anatoliji"), Bele Tarra ("Torinski konj") i Davida Lyncha ("Unutarnje carstvo"), subverzivne poetike Gaspara Noéa ("Ulaz u prazninu") i Harmonyja Korinea ("Spring Breakers: Proljetno ludilo"), nijansirane psihološke drame Abdellatifa Kechichea ("Adelin život") i Asghara Farhadija ("Prošlost"), tako i virtuozne žanrovske rapsodije Matthewa Vaughna ("Kick-Ass") i Garetha Evansa ("Racija").

U recenzijama domaćeg filma ne možete baš u cijelosti demonstrirati vlastiti estetički svjetonazor, zato i knjiga završava na najbolji mogući način, demonstriranjem svega što sve intrigira Njegića kao kritičara, a taj raspon je uistinu impresivan: ne doima se da se autor na njega odlučio iz pozerskih razloga nego ponajprije iz uvjerenja. Art-film, žanrovski film, autsajderske produkcije, blockbusteri, sve je to vrijedno spomena ako se u njima krije zrnce autentične kreativnosti. Ako ste pažljivo pročitali samo ta dva poglavlja, već ste i te kako profitirali, no "FILMoteka" nudi puno više.

I to nije sve

U odjeljku "Trendovi i fenomeni" nalaze se poduži eseji u kojima se - između ostalog - elaborira kako su specijalni efekti promijenili suvremeni film (istina, s upozoravajućim naglaskom da kreativno korištena maska u "Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu" vrijedi puno više od svih imaginarnih krajolika napravljenih uz pomoć kompjutora) te zašto scene s ekstremnom akcijom (poput onih u filmu "Crank") tako dobro pogađaju nerv suvremenog gledatelja, nespremnog da se usredotoči na one prizore koji traže drukčiju, zahtjevniju vrstu sudjelovanja.

U 'vrlo inspirativnom tekstu' o 'Personi' Njegić se 'dosjetio uspoređivati Bergmana, Finchera i Tarantina' Njegićevo seciranje suvremene kinematografije lišeno je dociranja i moraliziranja, on opisuje i navodi primjere, a u podtekstu nazirete njegov stav, što je najbolji način da počnete razmišljati i onome što vam se ne sviđa. Mnogi bi te fenomene otpisali s gnušanjem, no autor je svjestan da ono što isprva ne želite prihvatiti najprije treba razumjeti, a zatim o tome donijeti sud.

Odjeljci "Kultni klasici", "Portreti" i "Hitch, Hitch, Hitchcock" zanimljivi su zbog nekoliko razloga. U njima su napisi iz kojih razabirete kako se Njegić uopće zagrijao za film, kako se dosjetio uspoređivati Ingmara Bergmana, Davida Finchera i Quentina Tarantina (vrlo inspirativan tekst o "Personi") i zašto je Alfredu Hitchcocku posvetio posebno poglavlje.

Eseji o slavnim redateljima i filmovima za kritičare su poseban kamen kušnje, jer imate dojam da je o njima već sve napisano. Tko će - zaboga - pročitati još jedan tekst o "Vrtoglavici", "Tragačima", "Psihu" ili "Casablanki"?! Treba za to imati hrabrosti ili možda drskosti, međutim Njegić se iz tog pothvata izvukao na krajnje zadovoljavajući način. Nije ga strah patosa koji se osjeti na mnogim stranicama knjige, nesputane emocionalnosti (pažljivo pročitajte tekst o "Annie Hall" Woodyja Allena) ili povezivanja motiva i imena koji su naizgled nespojivi.

Iznimno ukusan čušpajz

U svemu tome posjeduje veliki adut, vlastiti rječnik i stil, zahuktan i beskrajno zaigran, u kojem se drsko miješaju književni hrvatski, ulični splitski žargon i tuđice, originalni naslovi filmova i njihovi prijevodi, kako bi rekli Zagrepčani, pravi cušpajz koji je, unatoč čudnim sastojcima, iznimno ukusan.

Još je veći pothvat što je Njegić većinu svojih tekstova ispisao na stranicama dnevnih listova, na kojima treba svladati bezbroj prepreka da bi se izrazilo na način koji je sve samo ne konvencionalan. To mu je i najveća pobjeda, to blistavija što je te napise sakupio u knjigu koja će biti poticajna daleko širem krugu čitatelja no što su filmoljupci.

Izvor: SD

Quentin Tarantino Alfred Hitchcock David Fincher Psiho marko njegić Cinemark Nenad Polimac filmoteka čušpajz made in croatia kultni klasici portreti ingmar bergman persona