Moj Film na Facebooku Moj Film na Twitteru

Tri plakata izvan grada (2017) - Čaroban rulet ljudskih osobnosti

FILMOVI I GLUMCI / OBJAVLJENO: 05.02.2018. / Autor: Ratko Martinovic Tri plakata izvan grada (2017) - Čaroban rulet ljudskih osobnosti

Irski gradić Galway poznat je po tome što 2020. dijeli titulu kulturne prijestolnice Europe s Rijekom, po megahitu Eda Sheerana i, po novome, kao mjesto iz kojeg potječe novi veliki rodom londonski kazališni i filmski maestro tragikomedije i crnog humora, Martin McDonagh. Možda je paušalno i pogrešno nadjenuti mu epitet 'novi' s obzirom na ono što smo od njega naviknuli gledati, no sedam nominacija za Oskara bi ga mogli vinuti u sam vrh Hollywooda. Čak i ako već nisu, s obzirom na to da je ovaj 'najbolji nepoznati redatelj i scenarist' već Oskara i dobio (!), i to za najbolji kratki film davne 2004. ('Six Shooter'). Mogao bih ga čak istaknuti i kao primjer da kvaliteta definitivno ne boravi jedino u američkim filmskim kanalima. A vi ga se zasigurno sjećate iz njegovih odličnih izdanja - 'In Bruges' mi je osobno i dalje jedan od najboljih filmova u ovom desetljeću, 'Čuvar zakona' i više je nego solidna komedija o muriji, a 'Sedam psihopata' svatko tko je barem jednom pogledao i dan danas prepričava kao 'najveći nepoznati film'. No ni to nije bilo dovoljno da nas McDonagh uvjeri da će mu nov projekt opet biti pogodak. Ni lista genijalnih glumaca, ni gotovo romantično okruženje, ni sva salva nagrada i superiornih kritika. Jednostavno, čovjek vas odbijanjem samopromocije i reklamiranja svojih filmova čime apsolutno odudara od svih kolega namjerno umiri i onda vas takve bez ikakvih očekivanja uroni u svoj suptilni flow... I KABUUUUUM! Otvorili ste vrata svoj njegovoj čaroliji.

Čaroliju osjetite već u početnoj sceni kada arijom otvarate vrata čarobnom ruletu ljudskih osobnosti. I ovo vjerujte ne zvuči pretenciozno nego doista takvo je. 'Show don't Tell' tehnika pisaca dovedena je do najviše razine i baziranost na kompleksnim i izrazito dinamičnim likovima pomalo vuče na kazalište - upravo su te daske koje život znače autoru podarile ono za što mnogim piscima treba i desetak romana. Iako bi analiza fabule od točke 'A' do točke 'Z' ukazala na ogroman raspon različitih prijelomnih točaka, on je gotovo maestralno uspio izjednačiti tempo pa ni u jednom jedinom trenutku ne osjetite zbrzanost forme, forsiranost, nedorečenost ili neuvjerljivost. Čak i kada pomislite da ste napokon nasjeli na rupturu, on vas kroz svega par minuta razuvjeri i time vas još bolje uljulja u taj nepodnošljivo lagan 'flow', omekšan ljudskošću i utanačen apsurdom. Koncept u kojem se svatko od nas barem jednom u životu zapita što govori najmilijima jer nikada ne zna hoće li to biti i posljednja izrečena rečenica ovdje je svojevrsni 'lajtmotiv' cjelokupne priče, koji osim uranjanja u nju služi i za povezivanje s likovima. Koji su sve samo ne tipični ljudi s kojima se susrećete u svakodnevnim životima. Slične stvari smo vidjeli u svim njegovim filmovima, a uvjeravaju nas i u predstavama. U velikoj većini filmova i knjiga likovi su crno-bijeli ili isforsirano sivi dok su ovdje toliko suludo sivi i nasumično plešu u svim nijansama da zaboravite da uopće i postoji crno-bijeli svijet. E, toliko je dobar scenarist ovaj vražji Irac iz južnog Londona.

Nisu čovjeka bez veze engleski mediji prozvali 'revolucionarom koji je teatar lišio elitizma bez populizma'. Za to zaista morate biti Taj. A čovjek je k tomu i genijalan selektor za svoje uloge, što je možda i najpodcjenjenija stvar u današnjem Hollywoodu - pošto redatelji takve stvari sluganski prepuštaju producentima. Frances McDormand nominirana je za glavnu ulogu, a Woody Harrelson i Sam Rockwell toliko su uvjerljivo odradili role da je akademija napravila presedan koji se dogodio svega nekoliko puta u suvremenom filmu - nominirali su glumce iz istog naslova za Oskara za sporednu ulogu. A nije riječ o politički korektnom preseransu, manifestu vladajuće paradigme ili dodvoravanju društvenim skupinama. Samo priča koja je morala biti ispričana. I to na način na koji je nitko drugi ne bi znao ispričati. McDonagh će se sada naći pred najvećim izazovom - kako odbiti puste holivudske milijune, forsiranje češćih projekata i pompoznije reklamiranje. Do sada je plovio u svojoj komfor zoni malih budžeta, u kontekstu izlaska filma pomalo zaboravljenih karakternih glumaca i na faktoru iznenađenja. Sada je sve to zauvijek izgubljeno i bit će ga zanimljivo vidjeti u situaciji kada neće sve imati pod kontrolom. I baš sada kada bismo opet trebali posumnjati mi više u njega ne sumnjamo. Ili kako vele, odmori se, zaslužio si! Ne znam za vas ali mi je ovaj probudio takvu sjetu za nekim ljepšim vremenima kada filmovi nisu nastajali zbog novaca, a pisci nisu pisali zbog slave. Nadam se da je i u nekome mlađem uspio probuditi taj žar...

Frances McDormand Sam Rockwell Woody Harrelson Martin McDonagh Tri plakata izvan grada Three Billboards Željko Ivanek


Povratak na popis novosti u odabranoj kategoriji

Komentari (0)

Komentiraj članak
Kako biste komentirali članak, morate biti prijavljeni.
Ukoliko nemate korisnički račun, možete se registrirati.

Top Dvd

Pretraži projekcije

Trenutno u kinima

Koji glumac je najimpresivniji u ulozi žene?