Moj Film na Facebooku Moj Film na Twitteru

Tonči Bibić povodom 1000. 'Kratkih rezova': I mi ćemo jednom dobiti Oskara!

FILMOVI I GLUMCI / OBJAVLJENO: 09.01.2017. / Autor: Moj Film Tonči Bibić povodom 1000. 'Kratkih rezova': I mi ćemo jednom dobiti Oskara!

Ne znamo kada je neki intervju imao veći povod od ovoga. Tisućiti 'Kratki rezovi' fenomen su ne samo u filmskom svijetu već i daleko šire, a mi smo porazgovarali s autorom tog kultnog projekta.

MOJ FILM: Teško je upratiti, no vjerojatno radite, uređujete i vodite najdugovječniju filmsku emisiju na ovim prostorima. Odakle inspiracija nakon toliko godina i što Vas pogoni?

TONČI BIBIĆ: Ma gledajte, još dok sam bio student elektrotehnike na splitskom FESB-u, suočio sam se s paradoksom: moji kolege su, kako i spada, pričali o pretpojačalima, a ja o filmu. Svjestan da od mene neće biti nekog inženjera, što mi je preostalo nego diplomu spremiti pod krevet, a posvetiti se hobiju i pokrenuti emisiju o filmu (baš kao što sam svoju drugu pasiju, jazz glazbu, pretočio u radijske jazz emisije). I ne mislite valjda da se dva desetljeća kasnije isplati vratiti struci? Haha...



MOJ FILM: U vremenima blockbustera i bjesomučne potjere za uspjesima na kino blagajnama Vaša emisija je praktički neovisni svjetionik i oksimoron suvremene sedme umjetnosti. O nekoj velikoj zaradi ne treba ni pričati, ali svakako vrijedi priupitati kako se u Hrvatskoj može održavati jedan ovakav projekt sa ili bez institucionalne podrške i uz grubi okršaj s tržištem...

TONČI BIBIĆ: Uistinu je neshvatljivo da emisiju koja promovira audiovizualnu djelatnost Hrvatski audiovizualni centar uopće ne uzima u obzir u svojim natječajima. Konkretnije, da za emisiju koja, između ostaloga, izvještava o sudjelovanjima totalno anonimnih naših filmaša na kojekakvim 'žnj' festivalčićima u kojekakvim zakucima globusa HAVC nema ni kinte, a na kojekakve naše 'žnj' festivalčiće koji promoviraju 'žnj' filmove iz kojekakvih zakutaka globusa taj isti HAVC odvaja milijune. U tako idiotskoj situaciji, preostaje vam manje ili više 'grubi okršaj s tržištem,' kako kažete, a u mom slučaju je to snimanje 'Kratkih rezova' u restoranima i pizzerijama.

MOJ FILM: Za razliku od filmskog novinarstva i kritike, s druge strane vidimo da pojedini filmaši i njihovi projekti gotovo uvijek ubiru vrhnje u međuodnosima s državom i njezinim agencijama. Frustrira li danas nakon toliko godina pogled na te zaštićene vrste i koliko je zbog istih hrvatski film u slobodnom padu?

TONČI BIBIĆ: Naravno da frustrira. Hrvatski filmaši - ali ne samo ti povlašteni, bliži centrima moći - zapravo su 'po defaultu' zaštićeni od 'okršaja s tržištem' time što unaprijed dobiju par milijunčića od HAVC-a i boli ih briga što će njihov film u kinima prodati samo par stotina ulaznica. Uostalom, toliko ima festivala po svijetu da će najvjerojatnije pokupiti i neku posebnu nagradu žirija u pobočnom programu Ulan Batora, pa istu istaći kao argument na novom natječaju HAVC-a. S druge strane, ti naši 'znalci' puno više se trude i tržišno razmišljaju kad treba 'režirati pivsku pjenu i zaraditi dovoljno za sljedećih 6 mjeseci,' kako je priznao jedan od njih u svome filmu. Ne bih baš rekao da je hrvatski film zbog toga 'u slobodnom padu', ali ne vidim niti da je u nekom raketnom usponu kojim se diči Hribar.   

MOJ FILM: Prva i tisućita epizoda vjerojatno nisu nastale u istim okolnostima. Koliko se u međuvremenu promijenila slika vezana uz film, kako lokalno tako i globalno?

TONČI BIBIĆ: 'Kratki rezovi' su nastali u vrijeme kad ste videoteku mogli naći na svakom kantunu, pa su se videotekari gurali kako bi se promovirali u emisiji. Propašću videotekarstva zatvorila se glavna financijska pipa emisije, ali se otvorila mogućnost da se ona oslobodi obveze uvrštenja svekolikog smeća koje je punilo videotečne police.  Danas umjesto videoteka imamo internet, a 'Kratki rezovi' imaju slatku dilemu: otkriti gledateljima da film kojim se, kao rijetkom lovinom, hvali neki od mnogobrojnih domaćih festivala, već odavno imaju na torrentima, ili im lagati da nema drugog načina da se ta 'lovina' pogleda od posjeta festivalu? Drugim riječima: širiti filmsku kulturu po svaku cijenu (pa čak i po onu kršenja autorskih prava), ili dizati cijenu festivalu, odnosno distributeru, koji to, vjerujte mi, uopće ne zna cijeniti?



MOJ FILM: Došla su vremena kada su produkcije serijskog programa u mnogočemu nadmašile filmsku industriju. U kojem smjeru predviđate daljnja kretanja i hoće li Hrvatska još jednom nove tenzije dočekati nepripremljena?

TONČI BIBIĆ: Ne znam jesu li televizijske serije baš nadmašile kino filmove, ali da su ih dostigle, to je neupitno. Sjećam se da sam nakon predzadnje epizode ('Bitka kopiladi') zadnje sezone 'Igre prijestolja' ustao s kauča i od divljenja počeo pljeskati (probudivši suprugu i klinca u dva ujutro). Ali, da se ne bih lažno predstavio, zapravo nisam serijski tip: ne volim ovisnost o beskonačnim epizodama i sezonama i vrlo pažljivo biram kojim ću nizankama robovati u kasnim noćnim satima, zbog čega ću morati žrtvovati filmove, koje ipak preferiram. Jer, moje poimanje filmskog vremena je sljedeće: ispričaj mi to što trebaš u dva-tri sata, ne više, prema tome, radije bih gledao cjelovečernji film 'Westworld' nego n-tu sezonu istoimene serije.  A gdje smo mi sa serijama, pitate? Nažalost, u meksičko-turskoj struji, i tu ne predviđam nikakve promjene u doglednoj budućnosti.

MOJ FILM: Fama da je srpski film daleko ispred hrvatskog nekako se urušila istog onog trenutka kada smo započeli zajedničke produkcije. Smatrate li da kompletna scena nekako ide u tom regionalno-jezičnom duhu? Hoće li potencijal tržišta do kraja pregaziti autohtono filmaštvo nauštrb širenja?

TONČI BIBIĆ: Proglasite me nacionalistom, ali meni strašno idu na neku stvar te koprodukcije, a još iritantnija mi je navada HAVC-a da srbijanski film – čiji su redatelj, scenarist, snimatelj, montažer i svi glumci Srbi, ali je šminkerica Hrvatica – naziva 'hrvatskom manjinskom koprodukcijom.' Da parafraziram našega Sviličića, takva su (europska) pravila, i znam da ćeš lakše dobiti eure od kojekakvih Eurimagesa i ostalih europskih fondova ako iza onoga 'ko' stoji više država nego iza 'produkcija,' ali meni su ta pravila štetna po hrvatski film, što god HAVC mislio o tome.  

MOJ FILM: Naredni Oskari po mnogima su najsiromašniji kvalitetom u posljednjih desetak godina. Što se događa sa svjetskom kinematografijom i zašto europski film čak i u takvoj krizi ne uspjeva do kraja penetrirati na kvalitetom oskudno tržište?

TONČI BIBIĆ: Da, ovo je bila jedna od lošijih godina za film, ne samo američki, ali mislim da je deplasirano prognozirati vodi li to u 'globalno zatopljenje' ili 'novo ledeno doba' za pokretne slike. Oscilacije su posve normalna stvar u svemu, a ne samo u umjetnosti, i ne možemo očekivati da svaka godina izrodi podjednak broj remek-djela.  Možda kompenzacija uslijedi već 2017., pa ona bude jedna od najboljih godina za film, tko zna. Priznajem, nisam stručnjak za europski film, i ne krijem da sam baždaren za onaj prekoatlanski, koji mi je, ako baš hoćete, oduvijek izgledao nadmoćnijim, pa moj odgovor na Vaše zadnje pitanje nemojte, molim vas, prijaviti Eurimagesu, jer mi nikad neće dati ni lipe za 'Kratke rezove', haha. Dakle, to što ne možeš pobijediti konkurentski tim čak i onda kad igra loše znači samo jedno: da si lošiji i točka!       

MOJ FILM: Ako u jednadžbu ubacimo i domaća ostvarenja, kada ćemo napokon osvojiti neke najuglednije svjetske nagrade? Ili, kolokvijalnije - gdje je zapelo?

TONČI BIBIĆ: Pazite, koliko god ja bio kritičan prema hrvatskom filmu, vrijedi ona o ćoravoj kokoši, prema tome, i mi ćemo jednog dana dobiti tog Oscara ili Zlatnu palmu. Dobili su ih Bosanci, dobili su ih Srbi (osim ako Nemanja ipak nije Emir), i uvjeren sam da nam za to ne treba HAVC nego, kao i u svemu, individualni talent i trenutak nadahnuća. A gdje je zapelo? Na to pitanje u nogometu postoji samo jedan odgovor: mijenjaj trenera!



MOJ FILM: Sjećamo se epskih komentara Branka Lustiga vezanih uz projekt 'Bitka za Vukovar'. U dobu kada Hrvatsku pohađaju hitovi poput 'Igre prijestolja' - postoji li manevarski prostor za neki domaći blockbuster pogonjen tim holivudskim gorivom?

TONČI BIBIĆ: Nisam baš siguran: mislim da je Lustig malo prestar za takvo što, makar ima moćno prezime. (Uostalom, čovjek je previše zaokupljen uvođenjem antiholokausta u škole, valjda kao još jednog vjeronauka.) Da se razumijemo, Hollywood neće iskesati novce iz pijeteta prema VukoWARU – da su u tom gradu stradali Židovi, Lustigovo lobiranje bi možda imalo nekog efekta, možda bi čak zagrizao i Spielberg – ovako, čisto sumnjam da bi tu Hollywood  nanjušio nekakav box-office potencijal.  Mislim da su možda i veće šanse da zagrize Nikita Mihalkov, kako bi skinuo krimen sa srpske braće i još snažnije ih privukao u naručje majčice Rusije, no jasno vam je da taj film mi u Hrvatskoj ne bismo htjeli gledati, hehe.

MOJ FILM: Kako će izgledati 'Kratki rezovi' 2000? Kakvom predviđate filmsku umjetnost za nekih desetak godina? Možda hologramska kina ili potpuno sudjelovanje u još sadržajno slabijim ostvarenjima protkanim čistom zabavom?

TONČI BIBIĆ: Toliko daleko u budućnost uistinu ne skačem, ali znam da ja ne bih mogao voditi emisiju, s obzirom da se kao 80-godišnjak ne bih mogao sjetiti ni koji sam film gledao prethodne večeri, a kamoli prije toga, haha. Hologramsko kino praktički već imamo s 3D-om, mislim da slijedi samo još više D-ova, a tada nam kina neće biti ni potrebna jer ćemo si sav užitak 'čiste zabave' moći priuštiiti adekvatnom aparaturom kod kuće. Zašto bih, recimo, 'potpuno sudjelovanje' u bliskom kontaktu s nekakvom matrix verzijom Charlize Theron želio doživjeti u kinu, gdje me svi vide?

film intervju kritika kratki rezovi tonči bibić jubilej 1000


Povratak na popis novosti u odabranoj kategoriji

Komentari (0)

Komentiraj članak
Kako biste komentirali članak, morate biti prijavljeni.
Ukoliko nemate korisnički račun, možete se registrirati.

Pretraži projekcije

Trenutno u kinima

Koji glumac je najimpresivniji u ulozi žene?