Srpski film

Autor: Mladen Šagovac

Srpski film nije za svakoga. Točnije, mišljenja sam da Srpski film nije niti zamišljen niti rađen za ozbiljnu filmsku publiku. Čak ću napisati i da Srpski film uopće nije bio potreban filmskim veličinama kakve su Todorović i Trifunović, niti je takav nivo priče dostojan takovih glumačkih imena.

Novikov poučak

Mislio sam da ovo nikada neću napisati, reći ili uopće pomisliti. Kako je već jedan američki kritičar prije mene napisao, to ću isto potvrditi. Iako su Radivojević i Spasojević uvjereni kako su kritike koje su dobili nakon nastupa s filmom na SXSWu pozitivne, to je netočno i autori time ponajviše zavaravaju sami sebe. Evo što je nakon što je na SXSWu pogledao ovaj film za ugledni Cinematical napisao Eugene Novikov, filmski kritičar inače poznat po liberalnim stavovima spram filmske umjetnosti. „Neke granice umjetnosti nije potrebno pomicati. Treba ih ostaviti gdje jesu, mora se znati razlika između ukusa i neukusa.“

Youtube generacija

Premda Srpski film krasi fantastična režija, fenomenalna kamera, vrhunski edit i odlična zvučna kulisa, opterećen je idiotski predugim dijalozima koji bi trebali opravdati bjesomučno i bespotrebno iživljavanje nad likovima priče. Priča je neukusna i da se slobodno izrazim smrdi kao ustaljeni znoj na predebelom računalnom geeku, youtube generacije koja se naslađivala snimkama islamističkih mudžahedina koji neprijateljskim vojnicima i taocima režu glave. Opravdanje kojim se nose režiser Srđan Spasojević i scenarist Aleksandar Radivojević ove priče jest da film ukazuje na svijet kakvim ga doživljavamo. Kažu svijet oko nas je takav, mi smo ga samo pokazali na filmu s glumcima.

Ne, samo uska grla društva poput spomenutih muđahedina i inih ekstremista su tako nepotrebno okrutna i bešćutna. Ne, nisu scene rezanja glave ili gušenje žene spolovilom kojoj su prije toga izbijeni svi zubi ono najodvratnije u Srpskom filmu. Konstantno iživljavanje autora ove priče nad njenim likovima je ono najodvratnije u ovom filmu. Bešćutnost koja nadilazi sva poimanja sadizma i perverzije. Teško mi je povjerovati da je tako što itko čiste duše sposoban napisati. Zaista, takvu priču bi mogla zamisliti samo osoba koja je provela sate i sate gledajući stvarne snimke ubijanja i klanja. Da bi itko bio sposoban tako nešto napisati i zamisliti, morao bi sviješću biti spojen sa takvim sojem ubojica. Postoje bezbrojni filmovi koji se bave problematikom ilegalne pornografije, postoji bezbroj priča koje na puno normalniji način prikazuju stanje društvene svijesti i svi to čine bez ovakve stvarno bespotrebne okrutnosti nad svojim likovima ali i nad publikom.

Tanku priču će uvijek pratiti tanke i loše izlike

Najočitiji primjer koliko je priča tanka i loša jest upravo uloga Žike Todorovića koji igra Miloša, porno glumca u mirovini koji iza sebe ima sate i sate rada sa pornografijom a svejedno naivno nasjeda i pristaje na rad u nečemu što u startu izgleda kao nešto ilegalno. Da ironija bude još veća, Miloš je akademski školovana osoba.

Srđan Spasojević

Srđan Spasojević je vrhunski režiser, fantastično upravlja lošom/jeftinom pričom. Režija i kamera su fantastične. Edit/uređivanje filma je također vrhunsko. Specijalni efekti su zaprepašćujuće stvarni, bolno stvarni. Zvučna kulisa vrhunski povezana sa scenama i radnjom. Međutim priča koliko god da djelovala dugo zamišljanom i smišljanom je loša i teško je probavljiva osobi tzdravog razuma. Scena silovanja bebe tek izašle iz majčine utrobe koja sa smiješkom prati ogavni prizor, je bez obzira na poruku koju "tobože" nosi nepotrebna. Postoji milijun okrutnih prizora koji su mogli zamijeniti tako nešto. Postoji tisuće drugih načina da se prikaže nešto šokantno i zaprepašćujuće. Postoji milijun drugih načina da se ljude šokira i ostavi bez daha. Iskreno se nadam da ovaj film ni u cenzuriranoj verziji neće zaživjeti u kino dvoranama te da će biti gledan isključivo po smrdljivim sobičcima gojaznih fast food računalnih geekova te da će ostati zabranjen za distribuciju i prikazivanje u matičnoj zemlji Srbiji ali i šire.

Aleksandar Radivojević nije parodizirao srpsku kinematografiju, nije iskritizirao srpsko društvo što on uporno tvrdi. Ne, ovo je čista prostitucija imena naroda, zemlje i filmske kulture koja na ovim prostorima slovi za kultnu, koja okolnima u susjednim zemljama služi kao mjerilo kvalitete. U jednom intervjuu Radivojević kritizira srpsku kinematografiju tvrdnjom da se te filmove moglo snimati i mobilnim telefonom, ne uviđajući pritom da se upravo priče kakvu je napisao, po svijetu snimaju mobilnim telefonima. Dobru priču ne sačinjava ultimativna tehnologija snimanja, niti ju sačinjava skupa produkcija.

Naravno, Radivojević i dalje pljuje po novinskim natpisima koji nas svakodnevno bombardiraju šokantnim i okrutnim pričama. On svoju priču u kojoj bešćutno ubija likove smatra otvorenom kritikom društva koje slavi smrt. Takova kritika društva je dobra koliko i izlike da se ovakav film uopće naziva umjetnošću. U svijetu postoji dovoljno šokantnih stvari koje nas svakodnevno upućuju da sa društvom nešto ne valja. Posebno ako u njemu obitavaju ljudi poput Radivojevića koji sebe i predstavljaju kao umjetnike.

Zašto ne? Hajmo onda i način na koji je Hitler sadističkim metodama tretirao židove po konc logorima proglasiti umjetnošću! Radivojević govori o nekakvom bijesu koji ovaj film ispoljava na račun društva.

Aleksandar Radivojević

Da, bijesan sam što sam samome sebi dopustio takovo bespotrebno „silovanje“ oka i uma.

Da, bijesan sam što sam zaista očekivao umjetnost a dobio sam jeftinu priču ispunjenu nepotrebnim i besmislenim nasiljem. Upravo ono čega ima i previše na svijetu. Mora li tako nešto postojati i u umjetnosti?

Nema u tom filmu nikakve kritike na račun društva. Takve zamisli imaju samo ljudi koji su sami po sebi istraumatizirani nečim osobnim i intimnim. Kritiziranje društva u Radivojevićevim istupima nije ništa do one stare narodne „Ljudi drš'te lopova! (dok ja držim fige u đepovima)"

Treba li šokiranom društvu umjetnost šoka? Treba li društvu koje živi sa svakodnevnim stresom još i filmski stres? To su pitanja na koja bi svatko od nas trebao odgovoriti sam sebi prije nego se upusti u gledanje ovog filma.

Želimo li umjetnost nasilja? I kako bi tako nešto dugoročno moglo utjecati na društvo?
Kuda to vodi? Hoćemo li danas-sutra gledati prave snuff filmove kao nekakvu umjetnost?

Ako je Srpski film oblik ikakve filmske umjetnosti, onda već sad možemo početi dijeliti Oscare, Zlatne lavove, Srebrne medvjede i ostale filmske nagrade islamističkim muđahedinima i ostalima koji snimaju stvarne scene ubijanja i nepotrebnog klanja.

Ako je Srpski film umjetnička kritika društva, onda dajte u "Pola ure kulture" snimke čečenskih boraca koji režu glavu ruskom vojniku i divite se čečenskim "umjetnicima". Čemu čekati pola stoljeća da legaliziramo i stvarni snuff?

Što je to toliko šokantno u Srpskom filmu?

Srđan Todorović igra Miloša, porno glumca u mirovini koji već neko vrijeme živi mirnim obiteljskim životom uz prelijepu suprugu i petogodišnjeg sina. U trenutku kada se njegova ušteđevina skoro otopila do kraja, kontaktira ga bivša kolegica porno glumica koja je ušla u neki projekt sa tajnovitim režiserom imena Vukmir Vukmir kojeg igra Sergej Trifunović. Vukmir Milošu prodaje priču kako snima art-porno film za bogatu klijentelu te mu nudi novac koji je nemoguće odbiti. Već tu se vidi koliko je priča prozirna i u kojem smjeru vodi. Kako bi bili sigurni da će Miloš odraditi kompletan film, drogiraju ga nekakvom seksualnom drogom zbog koje ne zna što čini te je jednako nasilan koliko i divljački seksualno potentan. Vukmir Milošu prvo prikazuje video rađanja dijeteta, snimljen u nekakvoj podrumskoj prostoriji pri čemu čovjek koji je majci pomogao poroditi dijete isto siluje nakon što je tek prodisalo dok majka sve to promatra sa smiješkom na licu.

Srđan Todorović kao Miloš

Radivojević tvrdi da ta scena započinje krug njegove „kritike“ društva i da ona simbolizira metaforu koja nam govori da smo od rođenja, citiram, „nabijeni na onu stvar“. Postoje tisuće drugih načina da se umjetnički prikaže kako društvo siluje svoju djecu, postoje tisuće načina da se dočara primjerice kako "revolucija proždire svoju djecu". Radivojević se opetovano i opetovano koristi izlikama kako bi opravdao pisanje ovakvih zamisli.

Kako rekoh, postoje tisuće daleko boljih i jasnijih načina da se tako nešto umjetnički ispolji.

Nakon toga, Miloš pokušava pobjeći međutim sustižu ga i drogiraju te se on budi u svom krevetu sav obliven krvlju. Pokušava dozvati ženu i sina, međutim uviđa da je sam u kući. Sjeda u automobil i odlazi u vilu u kojoj se prvi puta susreo sa režiserom Vukmirom. Tamo mu se počne vraćati sjećanje i on kroz video trake koje je pronašao ponovno proživljava scene strave i užasa kroz koji je prolazio do prije nekoliko sati. Prvo su ga naveli da prilikom seksualnog odnosa ženi (majci bebe iz scene koju mu je Vukmir prikazivao) odrubi glavu. Potom su ga pokušali navesti da ima odnos s maloljetnom djevojčicom, prilikom čega im je pobjegao, međutim ponovno ga pronalaze i vode u nekakav hangar u kojem ga čeka postavljen krevet na kojem leže dva tijela kojima su otkrivene samo noge i stražnjice. On se penje na krevet i prvo ima seksualni odnos sa većim tijelom a potom i sa manjim kojeg nasilno spolno vandalizira do krvi. Potom se na krevet do njega penje još jedna osoba sa maskom na glavi koja seksualno vandalizira tijelo odrasle osobe koju je do maločas silovao Miloš. U "ekstazi" scene, režiser Vukmir prilazi i skida masku sa glave osobe pored Miloša i tada postaje jasno da je to Milošev brat a da je pod plahtom Miloševa žena koja je drogirana kako se ne bi opirala, potom se otkriva i plahta sa tijela nad kojim je Miloš i oktriva se da je to njegov šestogodišnji sin.

Scena iz filma

Da ne trošim više slova i internetski prostor na ovu jeftinu bljuzgu od priče kojoj je više mjesto u nekom manga animiranom filmu s neke pornografske stranice nego na filmu.

Miloš na koncu „puca“ i ubija režisera, svog brata i snimatelje te sa svojim sodomiziranim sinom i ženom bježi kući. Na koncu, svjesni da se s takvom traumom ne mogu nositi i živjeti oni počine samoubojstvo.

Srpski film završava tako što u finalnoj sceni, policija i inspektor koji dolaze napraviti očevid nastavljaju „filozofiju“ cijele ove priče i opet pred video kamerama sodomiziraju njihova mrtva tijela. Opet, prema Radivojevićevim riječima, društvo nas „nabija na onu stvar“ i kada smo mrtvi. A ja opet tvrdim, postoje tisuće umjetničkih načina da se to prikaže, da se tako nešto ispriča te da se pritom dopre do šire svijesti. Sve izgovoreno o ovom filmu kao umjetničkom djelu su samo loše i jeftine isprike te otvorena zloporaba riječi "umjetnost" kao i njene definicije. A pogotovo filmske, za mene najsvetije i najintimnije. Snovi su sineoskopski, kada sanjamo tada snove vidimo kao kada gledamo neki film.

Scena iz filma

Svakome s imalo zdrave pameti ovo je previše. Dovoljno je svakodnevne patnje na ovome svijetu da bi ju morali promatrati još ovakvim oblikom filmske „umjetnosti“. Smatram ju nepotrebnom i suvišnom, svijet je i bez Srpskog filma dovoljno šokantan i stresan. Na koncu, priča je, ponavljam, jeftina i mjesto joj je na skrivenim pornografskim sajtovima sa manga animiranim filmovima u kakvima uživaju samo pomaknuti umovi.

Ipak subjektivno mišljenje

Da, moje mišljenje je u ovom slučaju subjektivno. Namjerno sam iznio gotovo kompletnu radnju filma kako bih spriječio što veći broj ljudi da gleda ovo sodomiziranje filma kao umjetnosti.

Srđan Spasojević Aleksandar Radivojević Srpski Film Motovun film festival Motovun mff a serbian film Todorović Trifunović