Mjesec seksa: Posljednji Tango u Parizu

Galerija fotografija

Velik je izazov pisati osvrt na filmsko djelo o kojem se sa strašću priča i piše već 43 godina, što zbog eksplicitnosti, što zbog (po nekima) najvećeg glumca svih vremena ili kontroverznosti umjetničkog dojma. 

Ova erotska drama, kako ju je većina odlučila zvati, javnosti je predstavljena 1972. Činjenica da je u "rodnoj" Italiji bila zabranjena (zbog scene analnog seksa) od te pa do 1986. godine samo potvrđuje to da je prilog "erotski" ovdje smješten opravdano. Očito, tadašnje političko stanje u Italiji nije podržavalo liberalne poglede redatelja Bernarda Bertoluccia. Isti je zbog filma završio i na sudu, uz optužnicu da snima ilegalnu pornografiju. Išlo se toliko daleko da je u nekim zemljama filmsku rolu spaljivalo! Bertoluccia su podržali samo rijetki "vizionari" koji su se složili da je ovaj film početak počasti novog milenija - bezosjećajnosti. Osim "erotski" neki filmu dodaju i prilog "egzistencijalni". Smatram, s opravdanim razlogom. A zašto sam toga mišljenja objasnit ću vam u nastavku. Jeste li spremni za zajedničku erotsku pustolovinu?

Posljednji tango u Parizu je zapravo talijansko-francuska koprodukcija. Ta kakva bi to bila ljubavna priča bez barem nečeg francuskog!? Za one malo mlađe koji (još) nisu pogledali film, evo kratkog sadržaja, zaista, u najosnovnijim crtama.

Jedan od najpoznatijih filmskih ljubavnih parova glumili su Marlon Brando i Maria Schneider. On je američki udovac koji u praznom stanu jedne zgrade slučajno susreće 20-godišnju Parižanku iz ugledne građanske obitelji, koja je pred udajom i u potrazi za stanom. Bez ikakvog predstavljanja, tjerani neobjašnjivim nagonom upuštaju se u divlju seksualnu avanturu. Nakon toga dogovore ponovni susret, pod uvjetom da nikad jedno drugome ne kažu ime. Ostatak filma uglavnom čine prizori njihovih spolnih odnosa, uz tek nekoliko drugačijih epizoda: kada upoznajemo Jeanneinu prošlost, njezinog dečka Toma koji o njoj snima film te Paulovu punicu, majku njegove preminule supruge Rose.

Dakle, bez imena, prošlosti i bez osjećaja. Koliko je dugo moguće imati takav odnos, a da ti ne izleti jedno ime? Ili jedna priča iz prošlosti? Naravno, kad se to dogodi, odnos se diže na novu razinu - onu gdje postajemo ranjivi.

Samo goli seks i tjelesna naslada

Nema tu osjećaja - barem isprva. Većina filma istkana je nizom direktnih, perverznih, oštrih i eksplicitnih sekvenci. Goli seks, nagonski, kojemu je cilj jedino fizičko zadovoljenje, pretvara se u pravu opsesiju. Ona, Jeanne, uvijek se vraća u Paulovo naručje, gotovo mazohistički uživa u tom vidno podređenom položaju (dokaz tome je i nadimak Bimbo koji joj je dao -to je izraz za "glupe cure, kojima su na pameti samo šminka i dečki", izvor: Wikipedia). Jesam li već spomenula da je on čak 25 godina od nje stariji? Pa mogao bi joj biti otac! Uzbuđuje ju pomisao da jedan muškarac u tako zreloj dobi želi baš nju, klinku. Možda joj se to stanje sviđa toliko jer uz njega opet može biti dijete, oponašati životinjske glasove kao poziv na "parenje", i barem se na trenutak vratiti u bezbrižne dane djetinjstva. Seks je otpočetka uvredljiv, prostački i bezobrazan, a kulminira u situaciji kada je on analno gotovo siluje. To je ona poznata eksplicitna scena "s maslacem" zbog koje su film branili. I upravo od te točke, nekako, sve postaje drugačije. Ona postaje drugačija, njemu udaljenija. On postaje drugačiji, no suprotno dotadašnjoj situaciji, sada je želi upoznati. I oženiti, jednoga dana. Patologija, da joj nema premca. Na pitanje je li Brandu doista dozvolila analni seks, Maria Schneider odgovara: Ne mogu vjerovati da ste me tako nešto uopće pitali. Mislite li da sam porno glumica? Pa ipak, u svojim uspomenama je zapisala da ju je režiser jako izmanipulirao i da mu sigurno ne bi stisnula ruku kada bi ga ikada srela. Ako ste pogledali film, sigurno pamtite prizor i njezino plakanje. A plakala je toliko da boli gledati. Maria je jednom prilikom izjavila kako je snimanje te scene bilo za nju najveće poniženje, plakanje je bilo stvarno, a scena je snimljena iz prvog pokušaja. Nakon ove činjenice, prizor djeluje još strašnije, zar ne?

Cijelo snimanje istinski ju je pogodilo, ali i skora slava koju joj je isti donio, pa je nakon svega, jadna, završila u umobolnici. "Snimila sam 50 filmova u karijeri i "Posljednji tango u Parizu" je star 35 godina, a to je jedini film o kojem me svi ispituju. Marlon je bio sramežljiv u vezi svog tijela, a meni golotinja tada nije predstavljala problem jer sam mislila da je to lijepo. Ljudi su me identificirali s djevojkom iz toga filma, a to uopće nisam bila ja. Bila sam tužna jer su me doživljavali samo kao seks simbol, a ja sam htjela da me prepoznaju kao glumicu. Nije ni prvi ni posljednji put da mlada glumica pristane na ovako zahtjevnu i "golišavu" ulogu, a kasnije se zbog prihvaćanja iste pokaje.

Želim ovdje naglasiti još dvije eksplicitne scene na koje se skreće premalo pažnje. To su scena njezinog samozadovoljavanja, nakon što on "ne može" (očito ga muči ženina smrt, iako o njoj još uvijek ne progovara) te jedna scena pred sam kraj filma, u kojoj ona rukama zadovoljava njega. Tu potonju doživljavamo kao "oproštaj" za lijepe zajedničke trenutke, osobito imate li u vidu događaje koji će se skoro dogoditi i s kojima će se film privesti svome koncu.

Oproštaj od mrtve supruge i pripreme za vjenčanje

Jedan od prvih prizora, nakon panoramskog prikaza Pariza, je onaj kada Paul izgubljen hoda ulicom, ispušta strašan krik, a jedna mu debela suza snažno izviruje iz oka i gotovo se spušta niz lice. Nije nam odmah jasno čemu taj bolni izraz lica. Nakon scene "čišćenja krvi" saznajemo da se njegova supruga ubila. Ne zna se zašto. Ubrzo dolazi vidno rastresena punica koju zanima sve u najsitnije detalje. Paul nema s njom strpljenja i njihov je odnos prikazan u stilu "nikad se previše nisu podnosili". Ovdje zapravo ne doznajemo zašto je tome tako, no nije ni potrebno, jer nastavak i bez toga lako pratimo. Posebnu pažnju ovdje mi je pobudio dio dijaloga u kojem punica nagovara Paula da supruzi priredi crkveni sprovod. "Nitko ti tu ne vjeruje u Boga" - odgovara joj. Uostalom, žena je napravila suicid, svećenik je neće htjeti pokopati. Napokon, u drugoj polovici filma upoznajemo i nju, Rosu. Doduše, leži na smrtnoj postelji, okružena ljubičastim jorgovanima. U tom prizoru Paul napokon pokazuje svoju nježniju "istinsku" stranu, kada se kao dijete rasplače nad njenim truplom. Tu je vrhunac filma, u tom ozbiljnom trenutku. Apsurdno, ne u svim prošlim scenama seksa. Taj trenutak neki smatraju jednim od najvažnijih u filmskoj povijesti. Jer tu je Brando mnogima dokazao da je možda doista najbolji glumac na svijetu.

Prema sinopsisu događaja, nekako u gotovo isto vrijeme Jeanne sa svojim dečkom luta po romantičnom Parizu i isprobava vjenčanicu za svadbu. Unatoč tome što joj je dosađivao kamerama gotovo do ludila jer želi o njoj snimiti film, on je ipak njezina prava ljubav. Je li? Po kiši, tako odjevena u vjenčanicu, bježi od zaručnika u Paulovo naručje. A onda se nakon finog kupanja (pere krivnju sa sebe?) predomišlja i odlazi.

Seks kao psihoterapija i bijeg od stvarnosti

U drugoj polovici filma puzzle se u našoj glavi polako slažu na svoja mjesta i šire nam vidike. Malo pomalo, nalazimo opravdanja njihovom nejasnom stupanju u divlji seks iako su bili stranci. Saznajemo da je mrtva Paulova žena bila preljubnica i tako mu svo vrijeme lagala. A usput si postavljamo i pitanja o tome je li filmaš Tom prava osoba za Jeanne te je li "pala" na Paula jer joj nedostaje prava očinska figura? 

U sobi hotela imali su samo svoju privatnost, nisu znali ništa jedno o drugome, o prošlosti. Nisu razmišljali o budućnosti. Živjeli su za sadašnji trenutak. Bivali su. Kroz seks su ispuštali nakupljene emocije, one dobre, no još češće one loše. Je li zato Paul bio toliko grub? Podsjetimo se, tek kada ju je analno gotovo silovao (iako je meni to izgledalo kao pravo silovanje, a ne kao "skoro" silovanje, što u stvarnosti niti ne postoji), tek je nakon toga uspio progovoriti o svom stvarnom životu, predstaviti se sa svojim stvarnim "ja". Kao da je sve dosadašnje negativne emocije ostavio za sobom. Seks je, očito, bio njihov "ispušni ventil" i bijeg od stvarnosti pa čak i oruđe samodestrukcije.

Jedna od zadnjih scena, gdje ona njega zadovoljava, kao da ga tjera da ju voli još iskrenije i jače. Suprotno tome, ona ga se sve više želi otarasiti. Odgovor na pitanje je li joj uspjelo saznat ćete pogledate li film do kraja.

Posljednja pornografska bajka?

Znalci ovo umjetničko djelo nazivaju još epitetom "posljednja pornografska bajka". Jer, navodno, to je otprilike vrijeme kada je erotizam otišao u "ono mjesto", a zamijenila ga je nemaštovita i estradizirana pornografija. Zapravo, toliko nemaštovita da se ponekad pitamo kako su uspjeli i taj neki film prodati. Ah, podsjetimo se, seks prodaje sve. 

No, vratimo se mi na umjetnost, jer u ovom kinematografskom djelu o tome možemo pisati. Što je to umjetničko, osim vješto osmišljenog scenarija?

Fotografija filma. To je ono što me ostavilo bez daha. Prizore otvaraju i zatvaraju vrata soba i prozora, ujedno puštajući jače ili slabije svjetlost, pa tako kontroliraju i zadiranje drugih u privatnost "njih dvoje". U njihovu priču. Kontrasti na tim "fotografijama"; sjene koje bacaju "krivnju" čas na jednog lika, čas na drugog. Pravilni geometrijski oblici, mostovi, stupovi i slično, koji otvaraju i zatvaraju kadrove ili slažu okvire, u koje, naravno, drugi ne ulaze. Opet, naglašavajući privatnost. Igre zrcalima, čijom se refleksijom stavlja naglasak čas na jedan, čas na drugi karakter. Jer bit ovog djela je u tome da propitkujemo naše sudbine. Naše živote. Jesmo li zadovoljni? Je li tango koji plešemo strastven i samo naš ili pak je tek puko glumatanje za javnost, potreba da budemo ocijenjeni bolje od onog para pored nas (kao na njihovom posljednjem plesu)? Ne zaboravite, mi smo ti koji upravljamo našim životima. Želite li strastveno plesati, prepustite se. A selo pustite - neka priča.

"Posljednji tango u Parizu" bio je nominiran za dva Oscara: za najboljeg glumca (Marlon Brando) i za režiju (Bernardo Bertolucci).

Andreja Rambrot magistra je kroatistike i komparativne književnosti. Radno iskustvo je gradila u raznim internetskim medijima, na raznim filmskim i kazališnim festivalima (Filmski festival Pula kao Voditeljica Press službe, Animafest (Press), Motovun film festival (Hospitality), TEST! (Hospitality), RAF (info), Dani hrvatskog filma (info), u školi, neprofitnim organizacijama i slično. U slobodno vrijeme, kojeg nema previše, uređuje blog balanteraj.wordpress.com

Marlon Brando recenzija andreja rambrot posljednji tango u parizu mjesec seksa Maria Schneider