Miroslav Mandić: "Adria Blues" posvećen je svim sekundarnim žrtvama tranzicije

S prikazivanjem u kinima kreće film Adria Blues, Miroslava Mandića. Središnji lik priče je Toni Riff, bivši roker koji je doselio u Sloveniju za vrijeme rata u Bosni i oženio se sa svojom obožavateljicom, Sonjom. On već dva desetljeća ne radi, a oslanja se na suprugu koja ih uzdržava. Sonja pak zarađuje za život kao radnica u servisu za telefonski seks. To što ga žena uzdržava makar i na ovaj način, Tonija ne sprječava u nerviranju što ona telefonski "fafa" neznancima, zbog čega ima i žestoke ljubomorne ispade. Jedan od njenih redovnih klijenata, vlasnik hotela po imenu Maks, nudi joj da organizira koncert za bivšu zvijezdu bivše Jugoslavije. Nakon dolaska u hotel, šokiran najavom koncerta, Toni se skrije u sobu. Sonja ga moli da nastupi, vjerujući da je koncert jedini izlaz iz njegove depresije.

Glavnu ulogu, Tonija Riffa, u filmu "Adria Blues" ostvario je Senad Bašić, domaćoj publici vjerojatno najpoznatiji po ulozi Faruka Fazlinovića, zvanog još Rukfaš, u popularnoj humorističnoj televizijskoj seriji "Lud, zbunjen, normalan". Uz dvoje glavnih glumaca koji tumače ocvalog rokera i njegovu olinjalu  obožavateljicu i suprugu, ostali pitoreskni likovi su pripadnici generacije koja je odrastala uz Tonijevu glazbu, a tragi-komičan način na koji se suočavaju sa svojim vlastitim bremenom prošlosti savršeno razbija sumornost ugljivljenog Tonija Riffa.

• Pročitaj i: Upoznajte likove filma "Adria Blues"

Adria Blues: Trailer

Adria Blues film je s pomalo otužnom, ali lijepom emocijom. Koliko god se doimao kao još jedna drama u nizu, ovo je ozbiljna i važna autorska izjava redatelja Miroslava Mandića posvećena regiji. Mandića tek rijetki pamte kao autora kultnog humorističkog televizijskog varijetea "Top lista nadrealista", a vjerojatan razlog tome je povučenost u koju se zavukao nakon izbijanja ratova devedesetih godina prošlog stoljeća. Način na koji njegov film dolazi pred publiku, zbog nesporazuma s distributerom, jednako je sramežljiv kao i središnji lik u ovoj, pomalo tužnoj ali unatoč tome humoristički skladno stiliziranoj priči. Do šire publike možda ipak dopre zahvaljujući Tini Hajon, koja je ponudila pomoć kako bi film "Adria Blues" odmah krenuo s prikazivanjem i u nezavisnim kinima diljem Hrvatske.

Koliko je vas osobno u ovoj priči?

Nije da me ikad uzdržavala žena, nema me tu. Roker u izvođačkom smislu nisam, u smislu odlaska na koncerte i druženja s rokerima naravno jesam. U stvari ima me utoliko koliko me na ovu priču ponukao moj prijatelj s Hvara, kojeg više nema, a koja je u meni čučala dugo godina i u tom smislu, da, ima me u priči.

Postoji ta neka identifikacija s Tonijem na neki način da mi se bilo teško pokrenuti već negdje tokom i nakon rata. Sjećam se bio sam u Parizu par godina i neki su me "lešinari" s neke britanske televizije zahektali kao - "Hajde ti nama dokumentarac, zašto se to tamo ratuje". Par dana ja jesam nešto promišljao, bio sam tad i egzistencijalno ugrožen, izbjeglica ovo-ono, i tu sam spoznao da ja ne mogu živjet od vlastite mizerije. Ne mogu ja vuć' na sebi razne pizdarije koje su tadašnji faktori radili. Mislim iz Bosne sam i doviđenja (Ma zdrravo!!! op.a.). Nakon par dana ja sam njih glatko odbio, a mogao sam za račun toga godinu dana živjet. Eto, tako sam i ja možra postao jedan od tih ugašenih ljudi na koje preko tog Tonija Riffa aludiram, pa sam se trzao koliko se moglo čisto da radim nešto bliže svojoj profesiji.

U tom periodu sam radio dosta dokumentarnih filmova. No, onda sam skon'to da se moram uhvatiti svih tih demona koji su me proganjali, pa sam napravio dugometražni dokumentarni film "Ljubav na granici" i to je bilo to neko moje buđenje koje sam sad s ovim filmom zaokružio. Koliko sam u svemu tome ja, pa evo toliko da prepoznajem taj sindrom. Ali poznajem dosta ljudi koji su zapeli, tako, u tom raskoraku da tako kažem. Kad smo tražili glazbu, tažili smo je da ustanovimo taj sentiment preko lika Maksa (vlasnika hotela), on je nositelj tog nekog sentimenta prema tim bivšim vremenima. Tko želi neka si to prevede u neki jugonostalgičarski kontekst, ali samo da se zna moja namjera je bila baš suprotna. U nekom dramskom smislu meni osobno je najbitniji taj treći glavni lik (Maks), njegova parabola je još žešća od Tonija i Sonje. S njim krećem od nekog potpunog sentimentalnog nostalgičara, do nekog tko uvrijeđen na osobnoj razini od strane tog olinjalog rokera, prvo baci njegove ploče i CD-e, a kaže - Ma bacit ću ja vas sve! Jebem ti i rokenrol i hotel iako je na tome gradio imidž hotela, na tom Novom valu. Čak i onaj biznismen/preljubnik (Borut - Kiwi) živi opterećen tom nostalgijom. Dakle, onaj trenutak kad Maks pobaca te ploče, plakate i prefarba bendovske nazive soba, s tim sam htio napravit obračun s tom nostalgijom. Naprosto je teško živjet danas, gledati prema naprijed i pritom vući za sobom dvjesto kila bremena nekih sentimenata koji su ipak već passe i zato mi je on kao lik u filmu izuzetno bitan. Nakon što smo vidjeli sve ove jako dobre i potrebne filmove na temu primarnih žrtava rata, mislim da je vrijeme da se malo posvetimo i tim sekundarnim žrtvama rata koje su jako brojne. Eto, osjetio sam potrebu da se  njima netko ozbiljno pozabavi, a posebno što sam taj sindrom i ja dosta dugo osjećao.

Adria Blues je i neka vrst računice postranzicijskog društva, evo sami priznajete da nije sve svedeno na Tonija Riffa već su kao u pravom ensemble filmu svi likovi dobili podjednaku priliku da se "izraze"…

Ima tu još jedan drugi cijeli tematski nivo koji je mene zanimao. Kako živim već neko vrijeme ovdje u Sloveniji, promatram to neko post tranzicijsko društvo i gledam gdje ti to ljudi idu, taj silni konzumerizam od kojeg su na Zapadu već umorni, smoreni. Tamo moraš biti teški malograđanin da se furaš na to kao što se kod nas ljudi furaju na te neke marke, šoping centre koji su postali centri društvenog života, što je frapantno. Pa rek'o, ako u tom društvu imamo tog ugaslog čovjeka, tog ugaslog umjetnika, hajde da vidimo kakvo je to društvo!? Pa sam htio u filmu imat tog jednog novopečenog biznismena s tipičnom ženom biznismena, pa sam još da dodatno naglasim tu vulgariziranost potrošačkog društva u film stavio lik Zorka kojem je krajnji životni doseg kupi-prodaj te na konto toga pokušava preživjet, a i preživjet će preprodavajući te masažne fotelje što je prikazano stilizirano. Tu je još taj kriminalni boss Damir koji se na loš način bori za prava dobrih ljudi. Po svemu je vidljivo da sam pokušao okupit likove od kojih svaki ima neki svoj specifičan "patentić" kojim dočaravaju sliku tog modernog društva. I normalno između svih njih obitavaju ljudi koji se valjaju u blatu svog nesnalaženja u toj tranziciji i post-tranziciji, nemaju u sebi taj oportunizam. Koliko god mi je drag taj Maks, vlasnik hotela, i koliko god mi je bitan u tom nekom dramskom luku zbog promjene odnosa prema tim svojim sentimentima, od obožavanja do obračuna, bar svog osobnog. Toliko moram reći da je on sigurno neki sitni tajkun jer ima toliki hotel, a ne djeluje kao da ima neke velike menadžerske sposobnosti pa se vidi da se i on negdje u tom tranzicijskom periodu ogrebao. U takvom miljeu kad imate tog ugaslog rokera Tonija i njegovu ženu koja telefonskom seks linijom zarađuje za njih dvoje, dobivate potpuniju sliku društva na kakvu sam htio skrenuti pozornost. Epizodna struktura priče sa sedam-osam bitnih likova, bila je moja namjera. Dakle, nisam se htio striktno baviti temom ugaslog čovjeka, već i širim društvenim kontekstom.

Od čega ste najviše zazirali pri radu na scenariju?

Pa evo, bojao sam se utapanja u naturalizmu. Neki kažu da sam mogao napravit super trash film, gdje bi se ovo dvoje (Toni i Sonja) lizali, psovali, pljuvali, ono znaš, doslovno prde pod jorganom jedno drugom. Ali nisam htio da to ode teški naturalizam, pa sam ipak htio njih, a zatim i ostale likove, podići u neku blagu stilizaciju da bi se baš udaljio od naturalizma a ipak donekle zadržao u nekom realizmu.

Kako je bilo nakon punih dvadeset godina vratiti se radu na igranom materijalu?

Jesam, ja sam studirao igranu režiju i scenarij, a tako sam i krenuo od kratkometražnih filmova pa cjelovečernji film, ako se netko sjeća, "Život radnika" (Walking on the water), pa je došla ona serija Top lista nadrealista, da bi sve prerezao rat. I kad se nađeš u emigraciji, nije baš lako nastaviti dalje. Par godina sam živio u Francuskoj, pa deset u Pragu i sad sam nekih osam godina u Sloveniji, teško je tako dobit film. To i sam znaš. Da bi imao ozbiljan film, treba ozbiljan novac, treba imati podršku ozbiljne i prepoznatljive produkcije. Pokušavao jesam, neću reći da nisam, ali nije išlo. Između tih pokušaja snimao sam dokumentarne filmove, i praktički sam u Češkoj slovio kao dokumentarist. Tamo sam snimio sedamdesetak kratkih dokumentarnih filmova. Tako da dvadesetak godina nisam imao intenzivnog rada s glumcima, izuzev u par reklama. Moram priznati da sam imao neki strah, tremu, međutim nisam nikog nazvao i izravno žicao - bil' ti glumio u mom filmu? - ne, nisam. Za svaku ulogu bilo je u prosjeku po pet-šest kandidata i kandidatkinja, za koje smo priredili casting, neki su ili odbijali, ili pitali jesmo li mi njih gledali u nekom filmu ili predstavi, rek'o - jesam, zato vas i zovem. Nisam ih zvao da provjerim jesu li dobri ili loši glumci, već da vidim jesu li oni za tu ulogu i da li je ta uloga za njih, a činjenica da su pozvani na casting ja smatram nečim dobrim i vjerujem u taj proces. Na taj način, osim što sam testirao njih, testirao sam i sebe. Mogu reći da mi je rad s glumcima ono što mi je u ovom filmu bilo najljepše. Nakon što smo završili s castinzima, otvoreno sam ja njima rekao da su se u tom procesu borili sami za sebe, ali da se sad ja borim zajedno s njima za ulog i za film. Krenuli smo u probe, što je produkcija dobro podržala, jer što više probavaš možda ćeš manje dana potrošiti na snimanju. Tako da moram reći da je to bila živa uživancija. I Senad, i Mojca, i Franjo, i općenito svi ti glumci su tako zdušno i otvoreno ušli u taj proces. Nismo se ni lagali, ni folirali. Ja kad nisam znao šta ću, ja sam rek'o - ljudi ja ne znam jebote, ajmo nešto. Probamo ovo, probamo ono i to je bio jedan tako živ proces da mi je to evo najljepša uspomena rada na tom filmu i upravo suradnja s tim glumcima. 

intervju Mladen Šagovac interview razgovor Adria Blues Senad Bašić Miroslav Mandić