Lukas Nola: "Godinu dana sam promatrao Tihanu a da ona to nije znala"

Lukas Nola sa svojim filmom podigao je podosta prašine. Doduše, prašina se dizala i prije no što je film "Šuti" uopće ušao u fazu snimanja. Istina je, Nolin film jest opskuran i komoran. Rasvjeta je škrta prema prostoru, ali bogato naglašava glumce. Nema puno statista, ali ima dosta sporednih uloga. Obiteljska je priča, ali slojevita i šokantna. Opet je to obiteljski film, ali konačno imamo film o temi o kojoj svi pričaju a nitko ništa ne poduzima. Što god da smo Lukasu Noli zamjerali od ranije, sad ćemo to morati barem donekle revidirati jer snimio je film koji je jednako pošten prema publici, struci i umjetnosti. Atmosfera filma, pojačana jezovitom glazbenom partiturom Jure Ferina i Pavla Miholjevića (nagrađenom u Puli) odaje da smo u kolekciju nacionalne kinematografije pridodali i solidnu goth-bajku.

Skoro cijelo desetljeće ste radili  na ovom filmu…

Da, jako dugo. Mislim, to je tako osjetljiva tema. Mislim, ja u životu nisam imao probleme obiteljskog nasilja, a s obzirom da me to zanimalo kao tema onda sam to zaista htio istražiti da ne napravim nešto krivo, da ne napravim nešto bez veze. Glumac Živko Anočić kada je pročitao scenarij, išao je god gomile psihologa, dječjih psihijatara i onda me stalno nazivao s rečenicom "Je, imao si pravo, točno da! U toj sceni bi točno tako frajer reagirao". To je sve plod istraživanja, jer sam gledao i profil nasilnika i profil žrtava u tom nasilju, i djece i žena i ovih "slabijih bića" općenito.

Kako se film pojavio, tako su najednom iznebuha utihnuli svi vaši kritičari. Mislite da će to tako sada ostati?

Ne znam, ali zapravo užasno malo kritika i izlazi. Na neki način više izlaze ovi intervjui, više su se aktivirali novinari i mediji. Očigledno je to tema koja ih je dosta potresla i zanima ih.

Kako je to nositi se s ovom ludnicom, s obzirom da je film još od Pule potegnuo dobre reakcije?

Pa zapravo me iznenadilo zato što u početku nisam imao nikakvu naročitu percepciju o nekakvom aktivizmu što se tiče tog filma. A sad vidim da je jako puno i ženskih udruga pozitivno reagiralo, nekima film odiše više nego što sam mislio, jednostavno je postao više aktivistički nego što sam ja mislio da će postat. Obiteljsko nasilje kao tema ispada da je vrlo aktualna.

Ljudi teško izlaze iz dvorane. Na novinarskoj projekciji, kolega par sjedala dalje i kolegica s druge strane to je bilo brisanje suza bez ikakvog susprezanja.

Pa je, zbubao ih je film što bi se reklo. Ja sam baš rekao, da mi je ovo prva premijera na kojoj mi skoro nitko nije čestitao, svi su me grlili i gladili. Uspjeli smo probuditi nekakvu emociju kod publike i to mi je najbitnije zapravo, i sa jednom teškom temom smo uspjeli napraviti da film nije samo mučen nego je i tužan, a to mi je  zapravo bilo vrlo bitno.

To je i glavna nota filma. Slijed nesretnih događaja, nesreće u životu.

Da, to je užas. Što sam više to proučavao i što sam se više time bavio to sam zapravo nailazio na puno gore priče nego što je ovaj film. Čak neke stvari nisam niti htio staviti u film da ne izgleda kao da eksploatiram nasilje ili, kao da hoću komercijalizirati nasilje jer sam mislio da su neke stvari zbilja preteške da ih uopće ljudi mogu prožvakati.

Šuti: Trailer

Koliko ste utrošili vremena na istraživanje teme?

Pa ovo je možda glupo reći ali ovo nije izgledalo kao priprema za film. Ovo je izgledalo kao istraživačko novinarstvo. Kao da spremamo neki "feljton" u novinama o tome. Puno sam se susretao sa socijalnim radnicima, sudskim spisima i sa žrtvama nasilja. Najgori su bili ti susreti sa žrtvama, jer tada shvatite da radite nešto ozbiljno i da je to jako ozbiljna tema. Ljudi koji se i nakon 15 godina još uvijek boje hodati po cesti. To vas zapravo snažno potrese.

A pisanje scenarija?

Pa pisao sam ga dugo. Zapravo forma scenarija otkako sam ga počeo pisati je ostala ista. Taj obrnuti slijed događaja zapravo mi je bio od početka dobar. Uopće nisam nikada razmišljao da to bude neka klasična narativna struktura. On zapravo je narativan, samo što je malo čudan jer ide samo unatrag ali najnormalnije se prati priča. Ja sam se trudio da film ne bude predug, da ne bude dosadan, da bude jednostavno, kako bih rekao, tih pet, šest bombi koje te grunu u glavu i to je zapravo pet filmova, pet priča koje te jednostavno emotivno potrefe. Kad god mislite u filmu da ima nade da će se nešto malo bolje dogoditi, vidite da se zapravo iz tog kruga teško izvući.

Film završava sa natpisom "inspirirano stvarnim događajima". Je li to sve dio jedne priče ili ste kombinirali nekoliko priča?

Ima više priča, to i je neka osnovna priča osim što sam ju ja jako ublažio zato što je to u stvarnosti sve puno... Ustvari, sve s čime sam se susretao a da je vezano uz ovaj film puno je gore. Ljudi su reagirali na ovaj način na koji su reagirali, uglavnom su šokirani, tužni itd. A da uopće nisam prikazao stvarnost. Nisam to ni htio, nije mi bila intencija napraviti dokumentarni film. Ovo više izgleda kao neki san, kao noćna mora, zato smo ga tako i snimili i tako dizajnirali da izgleda kao nešto što se možda nije ni dogodilo.

Jeste li strahovali od reakcija, s obzirom na nesvakidašnji pristup fotografiji?

Pa bilo je nekih kritika da je to trebalo biti više dokumentaristički snimljeno, prljavo, ovo ali u ovoj poplavi danas tih takozvanih dokumentarističkih i hiper-realističnih filmova, ja to nisam htio napraviti. Mislim da bi to na neki način bilo previše. Ja sam baš htio napraviti jedno ozračje neke noćne more, nekog sna.

Tihana Lazović, nije do sada imala nekih uloga, praktički ništa

Nije. Da, ona je glumila neku malu ulogu kod Brešana u Svećenikovoj djeci i do sad nije glumila. Ja sam nju zapravo uzeo kad je bila na trećoj godini Akademije i ne da sam presretan zbog toga nego sam, ono, turbo presretan zbog toga.

Jeste li možda osjećali rizik zbog takvog odabira?                              

Imao sam audicije, ali imao sam i jedno predznanje o njoj. S obzirom da sam joj profesor na Akademiji pa sam ju imao prilike gledati u nekim kraćim formama . Ali na audiciji, mislim da mi je trebalo jedno 6 minuta da shvatim "da, to je ona" i to mora bit. I godinu dana sam ju promatrao prije toga na Akademiji a da ona to uopće nije znala, tak da nije to slučajni odabir. Ona je zaista, baš sam ju odabrao i mislim da će ta cura napraviti veliki posao. Ovdje već izgleda kao da je njoj to trideseti film a ne prvi, mislim doma je totalno. Potpuno je kod kuće. A i svi ostali glumci s kojima sam radio, dobro s nekima sam radio i prije... Evo najsmješnija činjenica da sam ja u životu, osim djece, radio samo sa dva naturščika u životu. Jedan od njih je Bojan Navojec s kojim sam radio dok nije upisao Akademiju, a sad je vrlo uljudni glumac. Drugi glumac je Bernard Tomić s kojim sam sad radio, on je glumio brata od Tihane. Isto se upisao, vrlo uspješno, na Akademiju tako da očigledno imamo nos na tim audicijama za prepoznati talent.

Osim odlične priče, odlične fotografije, odličnih glumaca, stvarno potresne teme, što bi Vas ponukalo da pogledate ovaj film?

Pa ponukalo bi me to, jer smijeh nije jedina legitimna reakcija na hrvatski film, da recimo da imam curu i da imam 18-19 godina i da se u životu nisam nikad usudio nju primit za ruku. Mislim da bi me za vrijeme ovog filma u kinu ona sama primila za ruku. 

intervju Mladen Šagovac interview Lukas Nola razgovor šuti