Intervju - Miroslav Sikavica: Nije lako snimiti dokumentarac o osobi koje više nema

Životni cilj mi je ili napraviti uspješnu karijeru kao basist u bendu ili pokrenuti komunističku revoluciju. Kuda idem ne znam, ali htio bih kad umrem, da me kremiraju i stave u neku lijepu pepeljaru.

- načrčkao je u jednu od svojih bilježnica tada četrnaestogodišnji Luka Ritz, koji je tek mjesec dana nakon svog 18. rođendana brutalno pretučen od svojih vršnjaka, a potom i uslijed zadobivenih ozljeda preminuo u zagrebačkoj bolnici. 

Lukina je smrt potresla hrvatsku javnost i potaknula dotad neviđenu građansku kampanju otpora eskalaciji maloljetničkog nasilja. Dok je policija u potrazi za maloljetničkim počiniteljima mjesecima tapkala u mraku, Lukini su ožalošćeni i revoltirani frendovi, u nadi da će i potragu za nasilnicima ubaciti u višu brzinu, kao i možda probuditi savjest ubojica, krenuli u akciju lijepljenja plakata s kojih je vrištalo – Zagrebe, zašto štitiš ubojicu i Želimo siguran grad – Luka Ritz – da se ne ponovi.

Upravo je to bila kap koja je prelila čašu redatelju Miroslavu Sikavici (jednog od stjegonoša svojedobno vrlo popularnog Direkta – obožavao ga je i Luka Ritz), pa je prema onom „tko ne djeluje, sudjeluje“, stao iza kamere i godinu dana pratio Lukine najbliže u svagdanjoj borbi s bijesom, tugom i razočaranjem i uspomenama na njega. Tako je nastao dokumentarni film „Oblak“, koji progovara o važnosti građanske solidarnosti i aktivizma u današnjem društvu,  a premijerno je prikazan na netom završenom Zagreb Film Festivalu, gdje je vladala prava jagma za ulaznicama. Kako je uspio otvoriti vrata Lukine obitelji zakračunata traumatičnim gubitkom, kako su se slagale ciglice priče te može li na koncu „Oblak“ rastjerati mrak, porazgovarali smo s glavnim i odgovornim, redateljem, scenaristom i producentom, Miroslavom Sikavicom…

Oblak: Trailer

Iza sebe imate mnogo  filmskih „utakmica u nogama“, no ovo je vaš dugometražni prvijenac. Je li upravo tema, proizašla iz istinitog tragičnog događaja, bio kotačić koji je sve pokrenuo?

Tema je bila važan okidač, no ne i presudan. Naime, uvijek se više stvari mora poklopiti da se prihvatite snimanja dokumentarna filma, jer je svaki filmski projekt iscrpljujući te traži od vas stopostotan angažman. S druge strane, nisu ni sve teme podesne za snimanje, iako vam se na prvu možda mogu činiti filmskima. Za Lukin sam slučaj, naravno, saznao preko novina i zaintrigirao me je. Šokiralo me to što mu se dogodilo. I ja sam dijete ovog grada. Ostavio sam svoje djetinjstvo na njegovim ulicama. Naravno, bio sam istodobno i bijesan i tužan i razočaran. Tada još nisam razmišljao o filmu. Strahovito je teško snimiti dokumentarac o nekome tko više nije živ, a pritom je, kao u ovom slučaju, još i tragična žrtva. Nužno si upao u klopku patetike, a to zasigurno za film nije dobro. Mene je zanimala i dirala ta tema, ali ne sociološki, već me više zanimalo ono psihološko u njoj: kako se s gubitkom nose Lukini najbliži, što oni proživljavaju, kako nastaviti živjeti nakon takve tragedije i sl. Trebalo mi je neko vrijeme da osvjestim svoj društveni angažman. Kap koja je prelila čašu, nesumnjivo je bila gerilska akcija Lukinih prijatelja koji su plakatima prozivali svoje sugrađane i policiju. Ukratko, kada sam počeo snimati (a i dugo još kasnije), nisam imao pojma da radim dugometražni dokumentarac, a još manje da će taj isti dokumentarac biti dovoljno dobar da ima svoj kinofilmski život, da će potom imati premijeru na Zagreb Film Festivalu na kojem će naposljetku biti jagma za ulaznicama. Još uvijek mi je to sve sasvim ludo.

Kako to da je vaš kreativni vjetar zapuhao u smjeru dokumentarnih, a ne primjerice, što je očekivanije, igranih filmova?

Prije su redatelji u nas najuobičajenije započinjali i razvijali svoj filmski put i jezik kao dokumentaristi. Dokumentarci su tada bili ulaznicom u igrano-filmski svijet, gotovo pa uvjetom za kasniju igrano-filmsku karijeru. Nisu bili na cijeni kao danas. Danas su dokumentarci raznovrsniji i intrigantniji od svoje igrano-filmske “braće”. Ja naprosto volim dokumentarnu formu. Osjećam se dobro i sigurno u njoj. Volim žive ljude, stvarne osobe. Volim snimati u prirodnim interijerima i eksterijerima. Volim nenamještene situacije i bilježenje spontanih razgovora. Čak i među igranim filmovima više cijenim one dokumentarnije, manje stilizirane, “zbiljske” priče koje se oslanjaju na lik, a ne na fabulu.

Kako je proteklo snimanje, jeste li naišli na neke prepreke, koji su vas trenuci najviše dirnuli?

Nismo uspjeli doći do maloljetnih počinitelja kaznenog djela napada na Luku Ritza. Prema Zakonu o sudovima za mladež Kazneni sud je čuvao u tajnosti njihove podatke i štitio njihov identitet. Premda su novinari vrlo brzo hakirali podatke te napravili njihov socio-psihološki profil. Na kraju smo odustali od posredničkog prikaza informacija. Zatim, ni tjeskobnim, izgubljenim Lukinim frendovima nije bilo ni lako ni svejedno stati ispred kamere, otvoriti se, pustiti strane osobe u svoj život. Također, neki od njih nisu željeli govoriti ispred kamere. Cijela im je situacija je bila ionako previše šokantna pa smo poštovali njihovu želju. Dirnulo me kako su nam Suzi i Reno (roditelji Luke Ritza) bezrezervno i širom otvorili vrata, koliko je Lukina ekipa sjajna, kako je sam Ritz bio duhovit i vrckav tip. Čitajući njegove bilježnice, otkrivao sam ga kao osobu. Sada mi se često motaju po glavi, kao neki flash-backovi, njegovi likovi iz bilježnica i strip-junaci pa se smijem. Isto tako, prekrasna je bila inicijativa i gesta 18. gimnazije u Zagrebu koja nam je prije dvije godine donirala sredstva prikupljena s malonogometna turnira posvećena nenasilju.

Vrlo složeno posttraumatsko iskustvo gubitka voljene osobe iziskivalo je nimalo lak pristup članovima obitelji i prijateljima Luke Ritza. Kako je bilo uvući se u njihovu kožu i kakvog je traga to iskustvo ostavilo na vama?

Djelomično sam na ovo pitanje odgovorio prijašnjim odgovorom. Nekako se znam prišmajhlati ljudima. Volim ih i nikad im ne pristupam cinično. I volim slušati, što je danas, čini mi se, rijetkost. Imam osjećaj da živimo u džungli egoista u kojoj nitko nikoga ne čuje.

Jeste li pokušali dospjeti do „druge strane medalje“, onih koji su odgovorni  i krivi za taj zločin? To bi dalo snažan pečat ovoj priči…

Tu se s vama samo djelomično slažem. Naravno da bi bilo zanimljivo čuti njihovu priču. I mi smo pokušavali, kao što sam već rekao, doći do napadača na Luku Ritza. Poslije smo njihove motive i background pokušali posredovati preko novinara koji su pratili taj slučaj. No, taj nas tip indirektnosti i informativnosti nije zadovoljavao. Na kraju smo se odlučili za intimnu priču i svagdanju borbu Lukinih najbližih tako da su svi ostali ispali iz igre. Priča oko napadača, motiva i razumijevanja počinjenog kaznenog djela traži drukčiji pristup, dramaturgiju i poseban film. Na tu temu mi smo u međuvremenu radili dokumentarac, “Od 6 mjeseci do 3 godine”, s pričama maloljetnih delikvenata u Odgojnom zavodu Turopolje, gdje su preodgajani i Lukini napadači.

Uglavnom ste se vrtjeli u začaranom krugu intime i tuge Lukinih najbližih, a vrata koja vode do šireg društvenog konteksta gdje se treba postaviti veliki upitnik i uskličnik borbe protiv maloljetničkog nasilja, klimavosti državno-pravnog aparata te odgoja mladih na mikro planu, ostala su zatvorena. Zašto?

Zato što me kao autora ne zanimaju informacije, nego emocije, odnosno psihologija, a ne sociologija. Ne zanima me fenomenologija nekog slučaja, nego zbiljska drama koja se odvija iza nečijih vrata. Mene zanimaju mali, obični ljudi, a ne sociolozi, novinari, liječnici, odvjetnici i sl. Slučaj Luke Ritza je bio medijski vrlo dobro praćen i o njemu i o njegovim napadačima se puno pisalo. Kao, uostalom, i o maloljetničkom nasilju. Uglavnom jalovo i loše. Svatko ima o tome neki tobože važan stav, a nitko nije u stanju nešto konkretno napraviti. Uostalom, ne volim preuzetne dokumentarne filmove, senzacionalistički pristup, ni glagoljive, a isprazne komentatore. Ostavljam prostor nekome drugome da napravi film o “uskličniku borbe protiv maloljetničkog nasilja”. Mene više zanima dječak Luka i njegov svijet, a manje njegov medijski dvojnik.

Kakvi su bili dojmovi obitelji i prijatelja?

Oduševljeni su. Kažu da je dokumentarac napravljen nevjerojatno točno, kao da smo poznavali Luku. Isto tako, poslije premijere, bilo je mnoštvo reakcija na film ljudi koji ga uopće nisu poznavali (kao ni njegovu obitelj ni prijatelje), ali ih je dokumentarac svejedno vrlo dojmio. Poput, recimo, prijateljica jedne od žrtava u nesreći vlaka u Rudinama 2009. godine koje su se javile Lukinoj mami Suzi na e-mail emocionalno suosjećajući.

Nedugo nakon Lukine smrti i jedno je zagrebačko kazalište na scenu postavilo predstavu koja oštro i promptno reagira na Lukin slučaj te vrišti od apela za djelovanjem,  a potom je uslijedio i vaš film. Kulturna je scena udarila u zvono za uzbunu, hoće li oni koji trebaju imati dovoljno sluha i može li „Oblak“ nešto promijeniti?

Predstava “Ovo bi mogla biti moja ulica” je znatno eksplicitnija u tom apelu nego što je “Oblak” kao film. Kazalištu je prirođenija ta epska, brechtijanska funkcija preodgajanja društvene svijesti. S filmom je nešto drukčije. Ako ne radiš politički dokumentarac, onda se moraš osloniti na likove, zbiljske, stvarne ljude, a ne na funkcije. Ne možeš se identificirati i empatizirati s nekim tko izgovara poruke. Predstava je bila vrlo gledana, uzburkala je brojne mlade ljude, dofurala ih u kazalište i natjerala ih na razmišljanje i prosuđivanje. Svaka čast. Ne znam, hoće li to biti slučaj i s “Oblakom”. No, već sada imamo mnogo upita da se film prikaže u drugim gradovima i školama širom Hrvatske.

Jeste li „Oblaku“ iskovali budućnost? Kako će i dalje biti nadohvat ruke publici koja ga želi vidjeti?

Dogovaramo distribuciju i veselimo se njegovom budućem životu.

dokumentarac dokumentarni intervju zff zagreb film festival interview razgovor Iva Cikojević Oblak Luka Ritz Miroslav Sikavica