Interview: Ozren Grabarić

Ozren Grabarić, jedan od najboljih kazališnih glumaca mlađe generacije, dokazao se nizom uloga u predstavama kazališta Gavella (San Ivanjske noći, Peer Gynt, Tartuffe). Mlađoj populaciji poznatiji kao zebra Alex u Madagaskaru, jelen Elliot u Sezoni lova i Maksimum u istoimenom crtanom filmu, sve je zapaženiji i na filmskom platnu (Majka asfalta, Snivaj zlato moje). Ulovili smo ga između snimanja filma Koko i duhovi i proba u kazalištu te zamolili za kratki razgovor.

Kako je biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Ovisi o tome kakav si glumac i kakav je tvoj odnos prema poslu.

Mogu raditi puno poslova paralelno, iako sam član kazališnog ansambla, snimati filmove, radio drame, sinkronizirati crtiće i voditi neke priredbe. To ti osigurava egzistenciju i bolji život, ali zahtijeva dobru organizaciju, mnogo rada i odricanja.

Sreća je također jedan od važnih faktora. Mnogi odlični mladi glumci nemaju angažman i čekaju da budu prepoznati.

Nedavno si završio snimanje igranog filma Koko i Duhovi po književnom predlošku Ivana Kušana. Reci nam malo više o filmu?

Snimali  smo oko dva mjeseca, od kojih sam ja bio angažiran desetak dana na lokacijama u Karlovcu i Zagrebu. Igram ulogu oca, Dijana Vidušin je mama, cijelu stvar režira Daniel Kušan. Mislim da je odradio odličan posao s nama, a naročito s iznimno darovitom djecom. Mi stariji glumci smo sporedne uloge, zapravo, podrška klincima-glumcima, koji su sjajni. Neću više otkrivati, sve ćete uskoro vidjeti u kinima.

Kakvi su uvjeti snimanja filmova u Hrvatskoj?

Ne mogu ih usporediti s uvjetima u inozemstvu, ali to i ne želim. Od rada na filmu očekujem volju i želju da se napravi dobar film, te da je dobra atmosfera i ekipa koja ga radi. Duga čekanja i vremenski uvjeti najzamorniji su na setu, ali sve to ima svoga šarma. U druženju i zezanciji oko filma i na filmu obično se stvori neka pozitivna energija, koja se onda prenese na platno, a to gledatelji znaju osjetiti i prepoznati.

Osim igranih filmova, radio si na sinkronizaciji mnogih crtanih filmova. Jedan od posljednjih je Maksimum. Kako ih je snimati?

Privatno obožavam crtiće. Što se tiče atmosfere i načina rada na snimanjima nekako si u drugačijoj  poziciji od meni glumački uobičajene. Sam si u kabini, imaš samo redatelja i ton-majstora s kojima surađuješ. Davati glas likovima je zabavno i nosi neku vrstu slobode, ne radiš tijelom nego radiš glasom. Glas je instrument kojim dočaravaš lik u svoj njegovoj cjelini.

Kako se dolazi do uloga u crtanim filmovima?

Nemamo neke posebne audicije. Isto je, uglavnom, i sa kazališnim i filmskim ulogama. Hrvatska je mala zemlja i svi međusobno znamo tko što radi. Svojim radom glumac promovira svoje sposobnosti i kvalitete, te ako se uklapa u koncept, bude izabran za projekt. U crtićima, konkretno, postoji nešto što se zove voice pad. Postoje supervizori, ljudi iz kompanija koje snimaju crtiće, koji prate kulturu u našoj zemlji. Oni organiziraju probna snimanja s odabranim glumcima u kojima se sinkronizira trailer ili par rečenica u ciljanom crtanom filmu. Snimke se šalju u Ameriku ili zemlju gdje je crtić snimljen, gdje se odobrava glas glumca za sinkronizaciju.

Reci mi nešto o razlici između filma i teatra?

Gluma je gluma, tako da nema neke razlike. Uvijek se polazi iz iste točke, ali se razlikuje u krajnjem rezultatu. Film je više u rukama redatelja, jer je film redateljeva vizija jedne priče. Filmski redatelj u kadru odlučuje što ćemo vidjeti, dok kod kazališta radnja i scena pred nama čine cjelovitu sliku. Gledatelji odlučuju što će gledati: glavnog glumca, detalj scenografije ili drugi plan.

Prednost i razlika filma od kazališta je, također, što ne robuje nikakvim ansamblima. Redatelj odabire s kojom će ekipom raditi, s glumcima koji mu odgovaraju po  filmskoj podjeli ili po načinu njegova rada.

Što misliš o filmskim koprodukcijama s inozemnim partnerima?

Sve najbolje. Mislim da je to budućnost hrvatske kinematografije i kulture općenito. Film troši puno novaca, od opreme do angažiranih ljudi. Kazalište je puno jeftinije, osim što zahtijeva prostor. Bit će poželjno da se koprodukcije događaju u oba segmenta.

Profesionalno, suradnja s glumcima iz drugih sredina prilika je za nova znanja i spoznaje o našem poslu.

Naša kultura je dosta konzervativna i ne dopušta utjecaje izvana. Otvaranje prema van postala je nužnost, jer gostovanjem ponekog stranog redatelja u kazalištu ili glumca u filmu, pokazalo nam je koliko zaostajemo u nekim stvarima.

I za kraj, što misliš kakva je budućnost hrvatskoga filma?

Mislim da se puno toga pozitivnog događa u posljednje vrijeme. Prije dvije godine uvedena je tzv. filmska klasa na Odsjeku glume Akademije dramskih umjetnosti, naši glumci, redatelji i filmovi su prepoznati i nagrađivani na međunarodnim filmskim festivalima, a stasaju i generacije mladih umjetnika sa novim idejama.

Nadam se da će pozitivni trendovi biti prepoznati u društvu koje honorira umjetnost i da je pred filmom svijetla budućnost.

(Egej Andonovski / Moj FIlm Magazin)

intervju moj film Ozren Grabarić magazin koko i duhovi interview razgovor Egej Andonovski filmski magazin