Imena višnje (2015) – Film za umirovljeničke domove

Imena višnje (2015)Imena višnjeredatelj: Branko Schmidt uloge: Ivo Gregurević, Nada Đurevska, Goran BogdanViše informacija o filmu »5.0

Hrvatski se redatelj Branko Schmidt odlučio odmaknuti od svog klasičnog narativa (društvene kritike) i napraviti film o univerzalnoj ljubavi, ljudskoj toplini i nedaćama starijeg bračnog para. Na tragu, može se pretpostaviti, filma Michaela Hanekea 'Amour'.

Kada su u pitanju visoko cijenjeni Ivo Gregurević i njegova filmska kolegica Nada Đurevska, publika postaje nestrpljiva i gotovo nesvjesno diže ljestvicu očekivanja. Gregurević i Đurevska, u filmu Slavko i Kata, bračni su par u poznim godinama, navikli jedno na drugo, navikli na međusoban odnos i patrijarhalnu dinamiku. Vraćaju se, što se čini, netom nakon rata u svoj razrušeni kraj te pokušavaju nastaviti tamo gdje su stali. Slavko je naprasit (Gregurević glumi klasičnog Gregurevića), a Kata već navikla na njegovu narav, stara se i brine kako to već tradicija nalaže. Kata polako tone u demenciju, a Slavko postaje sve razdražljiviji. Prva scena u filmu postavlja ton koji će se provlačiti kroz gotovo cijeli film, a to je Slavkova emocionalna distanciranost, osorna i razdražljiva nebriga. Pa tako Kata pri ulasku u razrušeno selo počinje jecati na što Slavko zapali cigaretu ne pokazujući nikakvu reakciju. Schmidt cijeli film gradi na osnovi njihove polarnosti.

Schmidt pomalo manipulira gledateljem tjerajući ga da negoduje i zamjera Slavku zbog njegove nepristupačnosti i agresivnosti, a Katu na koju se ovaj svako malo obrecne, pak simpatizira, pomalo i žali. Schmidt je uradio dobar posao polako gradeći kako njihov odnos, tako i njihovu pozadinu, ostavljajući 'mrvice kruha'. Tako imamo detalje u kojima se već da naslutiti kako Kata opada u demenciju miješajući sol za šećer, brkajući imena, zaboravljajući stvari. Informacije o njihovom prijašnjem životu dobivamo na kapaljku, no rješenja su izrazito originalna. Na kratko, uspijevamo primijetiti Katinu ruku na kojoj je istetovirana stara hrvatska, tradicionalna tetovaža kojom su u Bosni nekoć Hrvati krasili svoju djecu ne bi li ih razlikovali od muslimanske. U detaljima možemo pronaći neka izrazito kvalitetna rješenja koja ne otkrivaju puno, već ostavljaju natruhe.

S druge strane, gradacija njihovog odnosa je posve neuvjerljiva. Njihov je odnos prilično plastičan, a Schmidt je iskoristio sve snage ne bi li naglasio 'binarni kod' njihova odnosa i gotovo nas čistom patetikom pokušavao nagurati u Katin navijački tabor. Tako Kata ima i male pobjede u kojima lukavo odvrati razdražljivom Slavku, topeći srca publike. Kako radnja progresira i Kata sve više obolijeva, između njih dvoje se počinje odvijati karakterna razmjena. U prvoj polovici vidimo Katu koja je većinom u kući, dok Slavko ide po vodu na izvor, pred kraj Kata, već teško bolesna, počinje odlaziti na isti taj izvor. I tu se Schmidt iskazao i suptilnim kadrovima uputio gledatelja na obrtanje uloga pa sada Slavko postaje taj koji se brine i njeguje. S tehničkog aspekta, primjetno je kako se Schmidt odlučio za pristup 'nevidljive ruke'.

Kamera je uvijek postavljena tako da obuhvaća radnju, a nikad da joj smeta. Odmjerenom režijom, Schmidt je odlučio staviti naglasak na priču, tako je kamera često postavljena nenametljivo, gotovo voajerski, suzdržana od bilo kakvog komentara. Samo ponekad se pričini kako Schmidt kameru iz mirnog kadra prima u ruke i slijedi lika kako bi pružio dozu realističnosti. Ono što bi se Schmidtu u ovom ostvarenju moglo najviše prigovoriti jest jeftino iskorištavanje patosa. Idejno bi puno bolje rješenje bilo da je Slavko ostao tvrdoglav i odrješit do kraja, ta bi varijanta puno bolje emocionalno rezonirala, bila bi na tragu one neke srdžbene tuge, katarzične, ovako smo dobili neuvjerljivu tranziciju iz hladnog i kamenjarskog patrijarha u nježnog, sentimentalnog viteza samo kako bi se zadovoljila 'želja za slatkim'.

Poniranje u patetiku, građenje velikog klimaksa koji se pretvori u limunadu veliki je problem i baš iz tog razloga ovaj film neće izaći izvan okvira prosječne televizijske drame za kućanice i penzionere, a to je velika šteta. Ivo je Gregurević odradio odličnu ulogu, no svaki je kadar ipak otimala Nada Đurevska koja osvaja svojim neposrednim pristupom, sitnim autentičnostima i prekrasnim glasom. Na tragu onog što je Schmidt htio poručiti s 'Imenima višnje', poručio je I Umberto Eco u zadnjem heksametru svoga djela 'Ime ruže'. Prikladno je jer se može interpretirati na puno različitih načina pa da ga parafraziramo u Schmidtovu koristi - 'Jučerašnja višnja ustraje u svom imenu; mi se držimo praznih imena.'

Ivo Gregurević branko schmidt amour Nada Đurevska imena višnje