Gledali smo: Bijela vrpca

Piše: Ines Ignjačić

Bijela vrpca, kao komad platna, nekoć je bila simbol nevinosti i čistoće i kao takva se vezala djeci oko ruku jer se vjerovalo da dok ju nose, neće činiti ništa što je u to vrijeme bilo zabranjeno činiti. Ako se skine, moguće je da dijete reagira suprotno od poželjnoga – a takvo se ponašanje strogo kažnjavalo.

Bijela vrpca je film smješten u vrijeme neposredno prije prvog svjetskog rata u njemačko selo. U selu se dogodi niz neobičnih i dotad neviđenih događaja, pri čemu nijedan nema logičku podlogu, odnosno ona ostaje nepoznata. Cijelo je vrijeme upitan krivac, ali ne kao u krimiću gdje se radnja temelji na traženju zločinca, nego mještani život nastoje nastaviti sa vjerom da će ignoriranje nesretnih slučajeva obrisati činjenicu da su se oni dogodili.

Ova misterija vrlo autentično dočarava vrijeme i okolnosti u kojima se odvija život običnih ljudi. Odražava siromaštvo onog vremena i niži sloj društva koji graniči sa raskoši barunovog doma pri čemu je jedina spona između njih ograda. Doslovno, ograda. I barun i siromasi imaju djecu, koja se igraju na istim mjestima. Kada djeca počnu biti ozljeđivana, najprije barunov sin, a potom i retardirani sin doktorove kućne pomoćnice, interes sela za rješavanjem misterije poraste. Ako je motiv siromašnih seljaka ozlijediti barunovog sina radi ljubomore, tko ima motiv ozljediti dječaka kojeg ionako nitko gotovo i ne primjećuje?

Nadalje, film je u potpunosti crno-bijeli, čime gotovo da omogućuje gledatelju ulazak u radnju i vraćanje sto godina unazad. Zahvaljujući kostimima, šminki koja čini izgled nenašminkanim te interijeru i eksterijeru onog vremena, obrazovan odrastao čovjek današnjice koji misli da bi on promijenio stvari da se tamo nađe, može se gadno zavarati kad se suoči s pravilima koja su nekad nametale crkva i elita.

Mjesni učitelj (Christian Friedel), ujedno i narator priče, uoči dadilju barunovih blizanaca Evu (Leonie Benesch) i pokušava privući njezinu pozornost pomogavši joj „obnoviti“ izgubljeni posao, bez ikakvih loših namjera. Istovremeno, budući da Eva živi u susjednom selu, dok čeka dopuštenje za brak od njezinih roditelja, prvi pronađe sumnjivca za sva zlodjela koja su se dogodila. Njegov su sumnjivac mjesna djeca. Kada pastor (Burghart Klaußner) to čuje, očekivano odbija dovesti tu mogućnost i u pitanje, a kamoli kao opciju. Što to govori o svemu?

Obitelji imaju mnogo djece. Čim se ponudi dobar (iliti imućan) prosac, priliku treba iskoristiti. Mjesta za ljubav ovdje nema ili ima minimalno, jer preživljavanje je primarnije. Mnoge su stvari zabranjene. Sve je tabu, i sve se kažnjava fizičkim nasiljem. Ono se podrazumijeva, osobito ako ga vrše svećenik ili otac nad svojom djecom. Dakle, ako je fizičko nasilje dio svakodnevnice i odgoja, ne treba ni spominjati da je emocionalno zlostavljanje rutina. Onaj tko ima vlast i autoritet smije počiniti incest, no onaj tko se okuša u masturbaciji – ako je običan smrtnik – ruke će mu biti svezane za krevet. Nije se moguće oduprijeti jer je drugačiji način života ovdje potpuna nepoznanica. Djecu se od malih nogu uvjerava da je sve grijeh i da se o svemu treba šutjerti. Njihov je posao slušati odabrane odrasle i raditi što im se kaže.

Osim pastora, doktor je osoba kojoj se vjeruje i koju se primarno sluša. Njegova je žena mrtva, pa mu kućna pomoćnica služi i za razonodu, i to do onog trenutka kad mu ne dosadi. A funkcija žene nižeg sloja u to je vrijeme bila usporediva sa komadom platna – koristiš ga dok se ne pojavi novi komad. Također, siromaštvo općenito je onomad je značilo gaziti vlastiti ponos u korist vlastitog želuca. Da razjasnim, nije bilo osobito mudro zamjerati se nekome tko je jedini izvor hrane u selu, čak i ako se dodvoravanje tom nekom kosi sa osobnim stavom.

Scenarij (Michael Haneke) je brutalan i kompleksan, i čini se da odražava izvornu Hanekeovu ideju jer on se uzeo i režije. Ideja je bila pokazati da postoji život drugačijeg od onog kakav nam je danas zamisliv. Malo je onih koji su danas živi, a da bi se mogli prisjetiti ovog vremena. Još je manje onih koji danas ipak žive u ovakvim okolnostima, a da bi se mogli izravno prepoznati gledajući ekran; ključ je upravo u tome što u njihovima životima nema ekrana.

U vrijeme kad se na život moglo gledati samo crno bijelim očima, cilj je bio probuditi se ujutro živ, a ne imati mišljenje o nečemu. A kamoli iznositi ga. Od slobode govora i mišljenja nikome nisu zaliječile rane. Naprotiv,stvarale su se i širile unedogled.

drama crno-bijelo bijela vrpca krimić misterija Njemačka 1.svjetski rat