Deathgasm (2015) - Novozelandska horor komedija za heavy metalce i one koji će to tek postati

Ljubiteljima horor filma novozelandske horor komedije neće biti stran pojam. Unatoč tome što ta daleka zemlja godišnje izbaci relativno malen broj filmova, svakih nekoliko godina iznova iznenade s pokojim izvrsnim crnohumornim splatterom. Tradiciju niskobudžetnih splatter filmova započeo je famozni Peter Jackson (da, ONAJ Peter Jackson) koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih snimio tri kultna ostvarenja žanrovskog filma – 'Bad Taste' (1987.), 'Meet the Feebles' (1989.) i 'Braindead' (1992.). Osim njegovih klasika, tu su i 'Black Sheep' (2006.) Jonathana Kinga te filmovi novijeg datuma 'What We Do in the Shadows' (2014.) Taike Waititija i Jermainea Clementa te 'Housebound' (2014.) Gerarda Johnstonea. Najnovije novozelandsko ostvarenje, 'Deathgasm', sjajno se uklapa u novozelandsku tradiciju splatter filmova.

MOJA OCJENA >>> 7.5

'Deathgasm', debitantsko ostvarenje redatelja/scenarista Jasona Leija Howdena, kombinacija je splatter horora i satirične crne komedije, a poigrava se horor konvencijama i klišejima heavy metal supkulture. Glavni su protagonisti dvojica istinskih heavy metalaca, Brodie (Milo Cawthorne) i Zakk (James Blake), koji igrom slučaja od svojeg idola, propalog metal glazbenika Rikkija Daggersa (Stephen Ure), dobiju nekoliko listova papira na kojima se nalazi notni zapis tzv. "Crne himne". Brodie i Zakk, nesvjesni da je "Crna himna" ustvari ritual kojim se zaziva kralj demona Aeloth, pokušavaju pjesmu ugurati u repertoar svojeg benda Deathgasm. Nakon što ga tijekom jedne probe invociraju, Aeloth opsjeda stanovnike gradića i pretvara ih u nekakvu vrstu zombija, a Brodie i Zakk, zajedno s grupicom prijatelja, odjednom se nađu u potpuno kaotičnoj situaciji koju moraju pošto-poto zaustaviti.

Središnji su motivi Howdenova filma, kako smo već spomenuli, satiriziranje horor filmova i heavy metal supkulture. No, film nije kritika, već ironiziranje iz ljubavi – Howden izvrće stereotipe naglavačke kako bi prikazao istinske vrijednosti koje ta dva svijeta imaju. Dekonstruira heavy metal klišeje i pretvara ih u oružje glavnih likova te pokazuje da se ispod često kritizirane i nekonvencionalne vanjštine njegovih obožavatelja kriju stvarni ljudi koje, kao i sve ostale, muče stvarni problemi, a heavy metal glazba im pomaže da se s njima obračunaju. Howdenova režija ne nudi veliku originalnost ili inventivnost, ali pokazuje da se radi o vještom redatelju koji je konstantno zaigran, što se naročito osjeća u vizualnom stilu koji svakako dosta toga duguje legendarnim redateljima poput Sama Raimija te gorespomenutog Petera Jacksona.

Gluma je dosljedna i uvjerljiva, a dijalozi su dobro izvedeni iznimno duhoviti. Howden odlično motivira svoje likove, daje im kontekst i individualnost, zbog čega se gledatelj može lako povezati s njima. Brodie je tihi heavy metalac iz disfunkcionalne obitelji kojeg situacija prisiljava da se preseli kod ortodoksno kršćanske rodbine, njegov prijatelj Zakk moralno je devijantan tip i vrlo vjerojatno sociopat, a tu su još i ostatak ekipe koju čine dva šmokljana, Giles (Danuek Cresswekk) i Dion (Sam Berkley), te djevojka Medina (Kimberley Crossman) koja se uz Brodiejevu pomoć iz "dobre djevojke" transformira u "opaku heavy metalku". Na prvi pogled Howdenovi likovi i narativne tehnike kojima se služi kroz film mogu djelovati izlizano, no umotani u heavy metal ruho i s ironičnim odmakom, oni dobivaju na svježini.

Nadalje, 'Deathgasm' nije za svačiji želudac. Howden inspiraciju za izrazito krvave i odvratne prizore crpi iz spotova death metal bendova koji su nerijetko brutalniji od dobre većine svjetskih horor filmova, pa se u filmu mogu vidjeti brojne scene povezane s kasapljenjem tijela, povraćanjem, tjelesnim otvorima i sl. No, valja istaknuti, Howden brutalne prizore u svom filmu koristi isključivo zbog komičnog efekta, ne kako bi šokirao publiku.

Da ipak ne bi sve bilo besprijekorno, valja istaknuti i slabije strane filma. Naime, 'Deathgasmu' je glavna prednost ujedno i glavna mana. Pohvalna je činjenica da je Howden pronašao način da već klasični narativ o demonima, opsjednutim tijelima i zbunjenim protagonistima umota u nešto originalno (poput heavy metal supkulture), no ta ga originalnost ujedno i košta dijela publike jer ljudima koji se dosad nisu ozbiljnije susreli s metal glazbom neće biti jasne sve reference, niti će im film biti duhovit na jednak način kao onima koji jesu. Heavy metal klišeji s kojima se Howden poigrava podrazumijevaju poznavanje heavy metal glazbe i konvencija, pa je upitno koliko će 'Deathgasm' odgovarati široj publici. Njegovoj nepristupačnosti pomaže i činjenica da na trenutke uistinu teško pada na želudac.

Osim što je tematski limitiran, film se u drugoj polovici polako počinje umarati, sadržajno pada u kvaliteti i, iako se nikad ne reducira na razinu lošeg filma, gubi na efektnosti i zanimljivosti. Završetak je filma relativno originalan, ali nedovoljno efektan. Howdenov film ima prokletstvo pada u trećem činu i čini se kao da je redatelj u prvih sat vremena potrošio sve najbolje ideje, dok je lošije ostavio za kraj, kada je već prekasno da gledatelj odustane od filma.

S obzirom na to da se radi o debitantskom filmu, 'Deathgasm' je stvarno kvalitetan uradak koji svjedoči o talentu i sposobnosti njegova autora. Kada se prijeđe preko njegovih nedostataka i limitacija, ostaje zabavan i osvježavajuće film koji se može pogledati više puta. Ukoliko ste ljubitelj heavy metal glazbe 'Deathgasm' je sjajan način da se zabavite sat i pol vremena. Ukoliko niste, možda ćete postati nakon što ga pogledate.

satira Novi Zeland Deathgasm Jason Howden Milo Cawthorne splatter horror James Blake Heavy Metal