Damir Čučić: Sanjam film i to tako funkcionira zadnjih 15 godina

Razumijem Tomislava Gotovca koji je govorio da čim ujutro otvori oči, vidi film. Tu treba dodati i da sanjam film i to tako funkcionira zadnjih 15 godina
- Damir Čučić

Osim što je dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih filmskih nagrada, poznati redatelj, scenarist, producent i montažer, Damir Čučić ujedno je i predavač na radionici eksperimentalnog filma na 17. Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Ovo mu je točno trinaesti put da vodi radionicu u Školi, a uz stručne suradnike, direktoricu fotografije Tamaru Cesarec i studenta Akademije dramske umjetnosti Marinka Marinkića, polaznici uče kompletan proces nastajanja eksperimentalnog filma.

Tamara Cesarec

Na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić se analizirao Vaš film 'Rakijaški dnevnik'. Koliko je bitno imati mogućnost analizirati filmove uz stručno vodstvo?

Smatram da je bitno i koliko ja znam iz arhiva koje sam čitao, najviše razgovora o filmu se u Hrvatskoj vodilo na Saboru alternativnog filma u Splitu. Analize koje imamo na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić podsjećaju na te analize, naročito kada filmski teoretičar Hrvoje Turković moderira. Ovo je koncept kojeg je Ante Peterlić postavio od samog početka i nije se do danas mijenjao.

'Rakijaški dnevnik' se svrstava u eksperimentalno – dokumentarni film. Gdje je granica i koji kriteriji bi trebali biti ispunjeni da bi nešto zvali eksperimentalnim, odnosno dokumentarnim filmom, ne samo u Vašem filmu, nego općenito?

Ako je nešto umjetnička forma, onda umjetnost ne poznaje granice i to ne vrijedi samo za moj film, nego općenito. Često povjesničari umjetnosti, filmski teoretičari i filmski kritičari postavljaju i rodove i žanrove ne bi li lakše mogli klasificirati i analizirati filmove. Na taj način smatraju da drugima olakšavaju pojmovnik, shvaćanje itd., međutim ako povjesničar ili teoretičar filma ima dovoljnu količinu znanja, onda je i on slobodan zagovarati prelaženje granica, poput filmskog teoretičara Hrvoja Turkovića. Danas je teško odlučiti kada film prelazi neke granice. Ukoliko je protagonist svjestan kamere i za nju izvodi određeni performans, to je po klasifikaciji igrani film tako da u tom slučaju 'Rakijaški dnevnik' ima i elemente igranog filma.

Kolika je gledanost filma 'Rakijaški dnevnik'? Kakvo je zanimanje publike, prema Vašem iskustvu, za eksperimentalni film?

Unazad šest mjeseci film smo distribuirali isključivo po festivalima i u art kinima i film je pogledalo više od tisuću gledatelja u petnaest projekcija. Za eksperimentalni film, ovo je zapravo veliki broj gledatelja uzimajući u obzir gledanost hrvatskog filma općenito. Nitko zapravo ne broji publiku koja je unutar festivalske distribucije filmova nego se sve vrti oko prodaje ulaznica unutar kino distribucije. Mogu se referirati na kratke eksperimentalne filmove kojima, ukoliko su dobri, distribucijski vijek iznosi čak tri godine.

Koliko radite filmove za publiku, a koliko za sebe?

Svima je nama stalo, koji radimo filmove ili bilo koje umjetničko djelo, da ono bude izloženo i prezentirano publici. To je potreba svakog slikara, pisca, redatelja, tako da filmove definitivno radim za publiku s tim da je moj stav da filmovi postaju kulturno dobro kada krenu u distribuciju. On tada jednostavno prestaje biti moj film i postaje kulturno dobro i kulturno 'loše'. Osjećam da je film moj do trenutka dok ga ne završim.

Kako i kada ste se počeli zanimati za eksperimentalni film?

Jedan od bazičnih načina kako se čovjek može sresti i upoznati s eksperimentalnim filmom u Hrvatskoj je kroz rad Kino kluba, a ja sam se u drugoj polovici osamdesetih godina, kao petnaestogodišnjak, prvi put spustio u podrum samoborske Filmske Autorske Grupe 'Enthusia Planck'. To je bio moj prvi susret s eksperimentalnim filmom. Tajna Kino klubova je promocija i distribucija filmova te edukacija. Kad kažem promocija, tu mislim da se organiziraju razne filmske projekcije uz stručno vodstvo, produkcija znači da Kino klubovi imaju zajedničku kameru, montažu i naposlijetku edukacija znači da Kino klubovi često organiziraju radionice za nove članove. Dakle, jedan od moćnijih načina na koji su se eksperimentalni filmovi proizvodili i distribuirali u bivšoj Jugoslaviji su bili Kino klubovi i od samog ulaska u Kino klub ti si svjestan postojanja eksperimentalnog filma. Od malena sam imao afinitete prema nadrealizmu kao umjetničkom pravcu i u pisanom, likovnom pa i filmskom smislu, a prvi film na kojeg sam se 'zakačio' bio je 'Andaluzijski pas' tako da sam odrastao uz Luisa Buñuela. Nadrealizam je paralelan s avangardnim filmskim pokretima i daljnje me istraživanje vuklo prema eksperimentalnom filmu.

Radionica eksperimentalnog filma

Kada ste se počeli baviti eksperimentalnim filmom?

Vremenom sam naučio da moraš zapravo stasati kroz druge filmske rodove da bi se bavio eksperimentalnim filmom tako da sam se eksperimentalnom filmom počeo baviti s 28 godina, odnosno 13 godina nakon što sam imao prve susrete s filmom i Kino klubom. Prve scenarije koje sam pisao za prijemni za režiju na Akademiji dramske umjetnosti su bili scenariji za eksperimentalne filmove i to naravno nije prolazilo.

Koliko ste povećeni filmu?

Ja sam se toliko posvetio filmu, da objektivno i profesionalno imam tri zanimanja. Najmanje je poznato filmsko zanimanje koje radim i to pod pseudonimom je izvršna produkcija. Mislim da sam do sada bio izvršni producent na 25 kratkih i 3 duga filma, 15. rujna će biti dvadeset godina od kada radim kao montažer i naposlijetku sam naravno režiser. Izvor sredstava, način izražavanja, izvor uživanja, zapravo sve dobivam kroz film. Ako radiš tri stvari odjednom, onda si neprekidno u tome i stječeš iskustvo. Razumijem ono što je govorio Tomislav Gotovac 'Kad se ujutro probudim, vidim film', s tim da bih ja dodao i da sanjam film i to tako funkcionira zadnjih 15 godina.

Imaju li Vaša tri zanimanja veze s tim da ste morali više stvari učiti kako biste se mogli financirati ili je riječ isključivo o ljubavi prema sva tri zanimanja?

Definitivno ljubav, ali i činjenica da moraš od nečeg živjeti, a druga važna stvar koja se meni poslije iskristalizirala jest ta da sam lepezom svojih poslova i mogućnosti da od nekih zarađujem više, došao do toga da u režiji radim bez kompromisa. Režiram samo ono što želim, ne režiram komercijane stvari, a ako radim reklame, radim ih isključivo za Udruge građana. Što sam stariji to sam sve više isključiv i sad sam toliko radikaliziran da filmove radim isključivo prema svojim predlošcima.

Biste li se lakše odvažili krenuti u realizaciju filma koji je rizičan već od same ideje sad ili prije 10 godina?

Volim ulaziti u rizične projekte. Način na koji želim raditi igrane filmove je improvizacija, a tu je najbolji primjer film 'Pismo ćaći' koji nije nastao prema pisanom predlošku. Improvizacija podrazumijeva rizik i činjenicu da vjerojatno nećeš dobiti velika materijalna sredstva za svoj rad jer ne mogu niti dovesti cijeli jedan filmski mehanizam u stanje improvizacije, ali vuče me adrenalin i ne bojim se improvizirati.

Što učite svoje polaznike na radionici eksperimentalnog filma?

Polaznici prolaze kompletan proces nastajanja filma, od ideje, razrade, učenja o eksperimentalnom filmu, do odlučivanja na koji način snimiti materijal, analiza snimljenog te naposlijetku montaža filmske vježbe.

Koja je najveća vrijednost Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić?

Prema meni, to je obrazovanje nastavničkog i profesorskog kadra koji nastavljaju dalje raditi s djecom. U najmanju ruku, dobivamo nove, educirane gledatelje filma koji će kroz rad s djecom prenijeti stečeno znanje, a polaznici mogu pronaći i individualne vrijednosti Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić, poput učenja od filmskih stručnjaka, priliku za druženje, stjecanje novih poznanstava i kontakte. Mi, kao predavači, dobivamo iskustvo u vođenju radionica i obrazovanju drugih ljudi, što je vrijedno i potpuno drugačije iskustvo od svega što sam do sada radio u filmskoj industriji.

intervju interview Damir Čučić škola medijske kulture radionica eksperimentalnog filma dr ante peterlić tamara cesarec marinko marinkić ines jokoš