Moj Film na Facebooku Moj Film na Twitteru

Bobo Jelčić: "Teško je snimiti ozbiljan film koji se ne bavi intimnim problemima!"

FILMOVI I GLUMCI / OBJAVLJENO: 23.09.2013. / Razgovarao: Mladen Šagovac Bobo Jelčić: "Teško je snimiti ozbiljan film koji se ne bavi intimnim problemima!"

Nizu nagrada i priznanja drugom dugometražnom filmskom ostvarenju Bobe Jelčića kraj se još ne nazire. "Obrana i zaštita" na otvoren i svima prisan način provocira sitni oportunizam u nama, te kroz tihu jeku koja ostaje nakon filma nameće misao da se promjena na bolje prvo mora dogoditi u nama samima. Skučeni unutar četiri zida sazdanih od vlastite sitničarske paranoje bijesno vezane uz oportunizam, nećemo doći dalje od šizofrenog poriva da se zbog nemoći bacimo s balkona ili pod tutnjeći kamion. Stvarajući svoju intimnu priču o Mostaru čini se da je Bobo Jelinčić snimio priču u kojoj bi se s lakoćom mogla prepoznati stvarnost bilo koga među nama. Stoga ni ne čudi silina nagrada koja se svalila na izuzetno ostvarenje ovog, češće kazališnog no očito jednako validnog filmskog, redatelja.

Bobo Jelčić diplomirao je režiju na ADU u Zagrebu, a strukovne nagrade mu nisu nepoznanica s obzirom da iza sebe ima nagradu Marulovih dana za režiju koju slijede još Nagrada publike Marulovih dana, Nagradu za najbolju predstavu na Festivalu malih scena u Rijeci te nominacije za najbolju režiju i najbolju predstavu za nagradu Hrvatskog glumišta. Ovo nije prvi filmski izlet prekaljenog kazalištarca. Prvi dugometražni film režirao je 2005. godine zajedno sa stalnom kazališnom suradnicom Natašom Rajković. Hiperealistična i sirova drama "Ono sve što znaš o meni" ispunjena konfliktima unutar jedne obitelji možda i nije polučila nekakav uspjeh ili pak ispunila očekivanja. No, iskustvo s otvoreno voajerskim filmskim prikazom dovelo je baš do filma "Obrana i zaštita" kakav sad izlazi pred publiku, sirov i bez fingiranja sa svim što ide uz društvenu tjeskobu pojedinca koji živi u gradu razdijeljenom nevidljivom sociološkom crtom.

U više navrata ste istaknuli da je film vrlo intiman. Radnja jeste smještena u intimno okružje pojedinca. No, u kojoj mjeri je intiman u odnosu vas kao autora scenarija? Lik Kreše jednako kao i vi rijetko dolazi u Mostar.

Bilo što čime se bavim je duboko intimno povezano sa mnom. Snimanje filma ili rad na predstavi je proces koji mora biti vrlo osoban. U smislu sadržaja govorim. To jest uvijek neka potraga za identitetom. Za nekom identifikacijom u ovom vremenu koje se stalno mijenja. Potreba za snimanjem ovog filma, bila je potreba za nekim osobnim pozicioniranjem svih nas u vremenu nakon rata, Posebno u tim gradovima koji su ostali s dubokim tragovima rata. Danas je u Mostaru situacija takva da vlast ne funkcionira do te mjere da samo tamo nisu održani izbori budući da se nisu mogli dogovoriti oko toga koja je to izborna jedinica, dal' je jedna ili je dvije. Al' to jest pitanje identiteta i pitanje na koji način suštinski odrediti vlastitu poziciju u nekom vremenu. Evo, mi smo sad u Europskoj Uniji što na isti način nosi okolnosti za pojedinca. Tko zna tko sam ja u toj situaciji? Što bi to moglo biti u čovjeku koji nije ničim određen? Nego je što je moguće više običan.

Tu potragu ste dobro dočarali kroz dijalog koji je cijelo vrijeme u nekoj sivoj zoni što zbog izbjegavanja političkog etiketiranja, a što zbog potragom za identitetom. Je li to konstantno balansiranje u dijaloški sivoj zoni predstavljalo teret?

Uvijek kad obrađujemo neku temu odemo u neku dnevno političku aktualnost. To bi značilo da odemo u neku vrstu površnosti gdje se gubi suština, gdje se puno toga kaže u smislu rata, tko je kriv a zapravo puno manje se osjeti o čemu se tu zapravo radi. Mislim da je suština filma, govorim to generalno, u neizrecivom. To znači da napetost raste onda kad što manje dajete informacija, kad pred publiku bacate mamac. Nije bilo problem reći, Hrvati su u ovoj situaciji tamo, Bošnjaci u ovoj. Ja sam nastojao napisati tekst bez spominjanja na kojoj su strani, ni tko je Hrvat, tko Musliman i tako.

Spominje se jedino da je posrijedi "đenaza"...

Dobro, ali to bi bilo određenje koje je van nacionalnog konteksta. To je nešto što je dato. U tom smislu doći do neke suštine značilo je maknuti se od ovih stvari koje se konstanto rabe u temama vezanim za BeHa ili za Mostar i probati doći do neke suštine koja je naravno bremenita sa svim tim stvarima, koja se dakako ne treba izgovarati, a evo svima je jasna. Svima je jasno da je posrijedi podijeljeni grad, da je postojao sukob, da je bio rat. Čak je jasno i ljudima koji nisu živjeli u ovoj regiji. Nisam sugerirao ni jednu ni drugu stranu, postigao sam, na neki način, na razini razumijevanja da bez objašnjavanja bude jasno o čemu se u filmu radi.

Jedna od vidljivih nota u filmu, ovo je pogotovo vidljivo tijekom svađe koja se odvija u kuhinji, da oni koji pokušavaju živjeti normalno bez svrstavanja na jednu ili drugu stranu, zapravo najviše ispaštaju zbog ovih koji žive u strahu od podijele.

Da, pa to je taj neki način, model balansiranja između vlastite koristi i nekakvog reda da odeš na tu sahranu je zapravo prisutan pa usudio bih se reći ne samo u tim gradovima koji su bremeniti s ovim tipom problema. Nego mislim da mi to radimo i u Zagrebu danas. Na žalost ta je crta filma, ajde da je tako nazovem - kalkulacije, kalkulanstva, jako važna jer je prepoznatljiva svim ljudima i na žalost svi ljudi se u toj crti lako identificiraju. To nije neka sretna vijest, ali to je stvarno tako. I svi se prepoznaju bez dodatnih objašnjavanja.

Kako se berlinska publika identificirala u tom oportunizmu?

Očito ni njima nije strana ta pojava. Oportunizam očito nije nešto što je eklatantno u Mostaru, ili u ovoj situaciji u kojoj je naš glavni junak. To nam se događa svaki dan. Mislim, ljudi su vezani za stranke. Vezani su za svoje poslove na koje ih je i instalirala njihova stranka i automatski ovise o mišljenju stranke. Eto vidite da ljude izbacuju iz stranaka zadnjih dana. Što mislite ako čovjek kaže nekakvo vlastito mišljenje, što mu se dogodi? Bace ga van. Pa to jest neki strah za egzistencijom.

Bobo Jelčić

Je li bilo teško snimati u Mostaru koji živi toliko podijeljenost da se dva koncerta koji se odvijaju na istom mjestu najavljuju kao da se odvijaju na dva potpuno različita mjesta. Dakle, jedan koncert je najavljivan na Stadionu pod Bijelim brijegom, a drugi je najavljivan na Stadionu HŠK Zrinjski.

Hoću samo podcrtati da Mostar nastoji biti normalan. Način na koji je vlast organizirala grad ne donosi nikome ništa dobrog. Postoje dvije telefonske centrale za informacije, lijeva i desna obala. Postoji jedan kolodvor, postoji i drugi i to samo komplicira život. Međutim, ljudi tamo nastoje da žive najnormalnije što je više moguće i ta fluktuacija ljudi s jedne na drugu stranu postoji. Mostar je suštinski podijeljen. Dakle, u jednu ruku grad koji potpuno normalno živi, a s druge strane postoje neke anomalije s kojima čovjek stvarno ne zna što bi. No, je li to stvaralo poteškoće pri snimanju? Nije. Dapače, gdje god smo došli ljudi su bili spremni pomoći. Pa evo, Kusturica koji je tamo proglašen neprijateljem u jednoj ugodnoj atmosferi radi svoj film nadomak Mostara, tamo na slapovima Kravice. Dakle, ako je njemu ugodno tamo. Zbog čega bi mi mogli imati poteškoća u radu? Imali smo apsolutno svakakvu podršku od svih stanovnika grada i od svih vlasti, tako da sam s tim dijelom iznimno, baš iznimno zadovoljan.

Niste imali velika očekivanja po pitanju nagrada. Znači li to da ste imali nekog drugog favorita?

Nisam gledao ostale filmove, odnosno samo sam imao prilike pogledati "Svećenikova djeca" Vinka Brešana prije Pule i mogu reći da mi se jako dopao. Vrijedan film koji je isto tako zaslužio nagrade.

Općenito trenutno viđenje hrvatske kinematografije?

Možda će ovo zvučati previše optimistično, no čini mi se da politika HAVC-a ciljano ide na populističke filmove koji će okupiti puno publike i razmjerno tome na neke koji mogu pokupiti dosta nagrada vani na festivalima, ili možda oboje fala bogu. U tom nekom smjeru treba nastaviti gurati stvari. Čini mi se da se tako nešto u posljednjih godinu dana i događa. Imate tako "Svećenikovu djecu" koji je jako dobro prošao u kinima, eto sad će u kina i ekranizacija predstave "Kauboji", pa ovih nekoliko ovih par filmova, među njima i moj, koji dobro prolaze vani. Tako da je vidljivo kako se cilj ispunjava. Samo bih dodao da nije kinematografiju tu samo da bi imala veliku gledanost, ima tu i neke druge zadatke, neke druge funkcije. Svakako ne možete reći da Haneke, ili, da se vratim malo dublje u povijest, Tarkovski da su imali veliku gledanost. Ili, da je "Uliks" Jamesa Joycea jako čitan roman, nije. Ili, Proust... To su naprosto stvari koji su temelji kulture. Eto ni Krleža nije baš bio čitan u svoje vrijeme. Postoje neke zadaće koje moramo ispuniti, pa na koncu možda i malo provocirati publiku da ih gleda, a ne prihvatiti stvari zdravo za gotovo.

"Obrana i zaštita" je dosta dobro medijski popraćen, najava ne nedostaje i to ove neplanske. To nije baš čest slučaj kad su naši filmovi u pitanju.

Film je imao dosta dug pred-distribucijski život. Berlin je bio u veljači, a onda su došli ovi ostali festivali Pupa pa Motovun, Sarajevo tako da to traje dugo i na svakom od tih festivala ostavio je neki trag. U Sarajevu kad dobiješ nagradu, onda je to sad vijest pa se o tom piše, pa se redaju intervjui. Očito je dugotrajnost dovela do toga da se puno piše, puno govori o filmovima. Osim toga, tu je i naša Ivana Sansević koja očito radi svoj posao izuzetno dobro.

Bobo Jelčić i Bogdan Diklić
Bogdan Diklić i Bobo Jelčić

Je li bilo teško nakon niza godina pred daskama stati iza kamere? Kolika je to za vas bila promjena?

Pa promjena je velika, dosta šizofreno. Sad kad sam putovao iz Tuzle gdje sam isto sad dobio nagradu, razmišljao sam o tome kako se moram vratiti u kazalište i na akademiju gdje radim u nekakvim modusima rada s ljudima koji su potpuno drugačiji. To je dosta šizofreno.

Svejedno ste uspjeli postaviti glumce da se ponašaju drugačije pred kamerom u odnosu na glumu na daskama, dakle nešto što ne uspijeva dobrom dijelu redatelja u regiji.

Pa i gluma na daskama zna biti dosta problematična ako se inzistira na njoj. U tim nekim segmentima je to pod istim nazivnikom. Ne inzistiranje na sebi, čekanje da dobiješ odnos onoga koji te gleda. Dakle, kamera se uključi pa prati neku situaciju a ne da se glumi za nju. Sve mora biti uvučeno u glumca. To znači da mora prije svega postojati jedan golemi rad sa svakim glumcem pojedinačno. Da on osjeti sigurnost da može šutjeti minutu, da ga kamera snima to vrijeme i da osjeti da je to OK, da to ide.

Koliko ste radili na čitanju tekstova?

Nismo toliko čitali, koliko smo radili psihološke i slične vrste priprema koje i inače Rajković i ja to radimo već godinama. Pa su uspoređivali naš rad, to sam čitao, sa suvremenim rumunjskim, mađarskim, turskim filmom ne poimajući da u kazalištu već dvadeset godina radimo takve stvari, a s druge strane smo već snimili film koji je bio prije svih tih novih valova a iz kojeg je proizašao ovaj film.

To se odmah vidi po obiteljskom kućnom ambijentu u koji je smješten "Sve što znaš o meni" ...

Ma da, po apsolutno svemu. Naravno, ja poštujem sve kinematografije, ali mislim da sam preodrastao i preozbiljan čovjek da bi se furao na nešto što, meni osobno, nije toliko važno.

Znači li to da ako se vratite opet iza kamere ostajete u tom nekom intimnom, obiteljskom okruženju onoga što se zbiva unutar jedne obitelji...

Teško je snimiti ozbiljan film koji se ne bavi intimnim problemima. To se vidi dok gledate bilo koji ozbiljan film koji se tiče ili dodiruje takvih tema, bez obzira koliko one bile prenesene ili se ticale te šire okoline zbog koje imaju probleme. Doktor Živago, jedan je duboko obiteljski film,  bez obzira što zapravo prati jedno cijelo turbulentno razdoblje u Rusiji. Ne postoji film koji to nema. Inzistiram na tim stvarima upravo zato što se pitam o identitetima ljudi u novo nastalim okolnostima. To me zanima, to je priča ovog filma.

Obrana i zaštita: Trailer

Kako je raditi s Erolom Zubčevićem? Posljednje tri godine je postao neizbježan...

Ono što me privuklo k njemu je što uopće nismo razgovarali o nekakvim vizualijama, što sam isprva očekivao da će biti tema razgovora, nego smo razgovaralo o potpuno nesnimateljskim stvarima kao što je psihologija likova, zatim moj odnos s Mostarom, stvari koje sam radio u kazalištu itd. Gdje sam vidio da ga zanima, ne krajnji proizvod, ne forma, ne slika koja bi trebala nastati kao posljedica ovih stvari, nego da ga zanima baš suštinske stvari kod snimanja. On je tad bio čovjek samo s jednim igranim filmom. Tad je bio u fazi pripremanja filma "Djeca" s Aidom (Begić), i onda je snimio ovo s Danisom (Tanovićem). Kao snimatelj je jako temeljit, jako sposoban, fleksibilan. Na setu smo mijenjali neke stvari, gdje sam ja inzistirao na "prljavštini" u pokretu i u slici. Ta kamera je na momente potpuno mahnita u nekim situacijama koje to ne zaslužuju. Kamera je jako bitan faktor u doživljavanju ovog filma, predstavlja taj neki podsvjesni moment koji sugerira osjećaj i atmosferu. Često je kamera čisti svjedok, nekad skriveni a nekad na sebe kao lakmus osjećaje koje junak suspreže u sebi, ona titra a on je miran. Sad mi je jedan momak u Tuzli rekao - Imam dojam kao da je ratna kamera... - pa u tom smislu i jest. Kao da je ratna kamera u jednoj priči u kojoj se ništa ne dogodi. U toj priči se ništa ne dogodi. To što je on otišao na taj sprovod, nitko mu to ne zamjeri, tamo ga pak svi srdačno dočekaju, nema probleme s nikim. Osim sa samim sobom.

Što je dva puta dočarano mentalnom eksplozijom...

Nešto što nama u stvarnosti nije dopušteno, recimo da se ubiješ pa da opet oživiš. To nije moguće. A puno puta dođeš u situaciju, stvarno putno puta, ja sam bio u situaciji kad mi dođe život do grla i kad bi htio van iz svoje kože. Dakle u životu to nije moguće. Pa zašto na filmu to ne bih omogućio čovjeku kad je to na filmu moguće i kad ga mogu već u idućem kadru vratit kao u crtiću? Pa daj mu da se ubije čovječe ako to već toliko želi! Brate mili pa zato film postoji.

 

intervju Mladen Šagovac interview razgovor obrana i zaštita Bobo Jelčić


Povratak na popis novosti u odabranoj kategoriji

Komentari (0)

Komentiraj članak
Kako biste komentirali članak, morate biti prijavljeni.
Ukoliko nemate korisnički račun, možete se registrirati.

Top Dvd

Top BluRay

Pretraži projekcije

Trenutno u kinima

Koji glumac je najimpresivniji u ulozi žene?